Oko dvije tisuće posjetitelja okupilo se u četvrtak maloj dvorani Doma sportova kako bi proslavilo duh Pink Floyda, tj. njihove pjesme u izvedbi Brit Floyda. Bio je to i dobar povod za osjetiti koncert kad je u dvorani pozornica okrenuta po dužini, a ne širini terena. Što se ovog posljednjeg tiče, čini mi se da je nakon silnih desetljeća idealno iskorištavanja prostora za koncert tek sad pronađeno i vrlo vjerojatno slučajno, jer Brit Floyd valjda nisi imali manju pozornicu u svojim šleperima.
Cover bendovi su u svojoj osnovi potpuno okrenuti prošlosti, bez i letimičnog bacanja pogleda u budućnost. Oni jednostavno slave bolje trenutke glazbene historije, dakako one progresivne trenutke te prošlosti. Neki to rade bolje, neki lošije, s jedne strane potpuno su beznačajni glazbenoj kritici, dok s druge velikoj većini slušatelja pružaju upravo ono što ovi traže. U takvoj konstelaciji u kojoj dokle god ima publike, ima i muzike, cover bendovi su počeli otvarati vrata budućnosti rocka ili bar jednog paralelnog toka.
Brit Floyd koji su svoju ovogodišnju dvoransku turneju uspješno započeli na Balkanu dobar su primjer za sagledavanje tog paralelnog glazbenog toka budućnosti koji ima čvrste pozicije u stvarnosti. Pink Floyd je pojam audio-vizualnog spektakla, ali se taj nakon posljednje „Division Bell“ turneje iz 1994. više nigdje neće uprizoriti, a jedini moment blizak tome je Watersova koncertna repriza „The Walla“, spektakla u kojem je uživala i zagrebačka publika prošle godine u Areni. Želja publike za Floydima ne jenjava i Chas Cole i Damian Darlington, bistri momci koji su osnovali Brit Floyd shvati su da nije dovoljno samo briljantno na pozornici izvesti ostavštinu prvaka britanske psihodelije, već da se cijela stvar može nazidati do veličine spektakla koji uključuje vizualne svjetlosne i video efekte, zahvate u scenografiji i rekvizitima kao i dramski angažman samih glazbenika nakon čega sve zaprima jednu novu dimenziju.
Sve to na prvi pogled i jest ‘klasični dvoranski rock koncert’, ali postoji jedan iznimno važan distinktivni detalj, a to je da na pozornici nisu zvijezde već nadareni i svom poslu predani fanovi. U toj situaciji su glavne pjesme i taj cijeli hommage ritual koji ih prati. Svojevrsni religijski moment u kojem je prijestolje (tj. pozornica Glavnog) prazno, a oni koji zbog sprovođenja cijele ceremonije moraju fizički tamo boraviti prvi su od jednakih u cijeloj dvorani u kojoj se slavi taj Duh koji ih sve povezuje. I onda je sasvim normalno da na svakom tonu gitarskog sola u uvodnoj „Shine On You Crazy Diamond“ počinje istinska, a ne prijetvorna ekstaza. Eventualna sumnja da slučajno ‘posao nije u krivim rukama’ riješena je blagoslovom jednog od originalnih članova Pink Floyda da su upravo Brit Floyd kao stvoreni za tu emisarsku ulogu, kao da u rukama imaju franšizu koja garantira kvalitetu koja se skoro i ne bi trebala razlikovati od originala.
Uživo je ta cijela konstrukcija funkcionirala besprijekorno, Brit Floydi su potpuno sinkronizirano s video projekcijama odsvirali dvodijelni koncert (na način kako su to radili i originali), publika, njih nešto više od dvije tisuće, je uživala jer je dobila sve željene katarze. Brit Floydi nisu fejkali. Osjetilo se da su se ipak dali u tome do posljednjeg trenutka osmišljenom scenariju. Glas pjevača i basiste Iana Cattella uistinu je floydovski, a u drugom setu kad je na red došlo „The Wall“ poglavlje je poput Watersa na koncertu (tj. Boba Geldofa u filmu, op. a.) zasjeo u naslonjač tijekom izvođenja „Nobody Home“ i kasnije odjenuo doktorsku kutu.
Cijeli taj live tulum u čast Pink Floyda odlikovao se duhom rokerskog zajedništva, koji je u prošlosti najviše i pridonio razvoju svega kao supkulturnog pokreta. Dok se danas često na istima zna osjetiti neuspostavljanje komunikacije između publike i onih na pozornici, posebno ako je riječ o nekome mlađem tko se više oslanja na PR-irani agencijsko-diskografski uvjetovani proboj, a manje na ono što nudi publici. Upravo zbog pozitivnosti tog duha na koncertima cover bendova moglo bi se reći da je pred istima svijetla budućnost, posebice u ova vremena kad priča o tome koliko je tko tona opreme dovukao na koncert često u ulozi najboljeg prologa i reklame. Glazbeno-kazališnih licenciranih trupa poput Brit Floyda će biti sve više u tom sustavu institucionaliziranja rocka.
Klonovi su nas napali i činimo se sretnima zbog toga.
Set lista:
1. dio:
Shine On You Crazy Diamond
Learning to Fly
See Emily Play
Money
Us and Them
The Happiest Days of Our Lives
Another Brick in the Wall Part 2
Get Your Filthy Hands Off My Desert
The Fletcher Memorial Home
Pigs (Three Different Ones)
2. dio:
Echoes
Time
The Great Gig in the Sky
Have a Cigar
Wish You Were Here
One of These Days
Hey You
Is There Anybody Out There?
Nobody Home
Vera
Bring the Boys Back Home
Comfortably Numb
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
