U naš je grad ponovno stao frontmen Iron Maidena, ovaj put promovirajući svoju aktualnu samostalnu ploču, ‘The Mandrake Project’.
Mi koji pišemo o glazbenim događanjima često imamo dojam kako se moramo pravdati čitateljima koji se ne slažu s našim doživljajima koncerata i objašnjavati im da naši tekstovi ne streme nekoj objektivnosti, već isključivo prenose naše vlastite dojmove koji mogu biti iskrivljeni zbog cijelog niza čimbenika. Kao primjerice kad imate izrazito naporan dan u vikendu koji provodite jurcajući s posla na posao po “nezapamćenim” temperaturama, pa jedva stignete na vrijeme po akreditaciju da zatim na licu mjesta otkrijete da vam nije odobren foto pass, a onda ste primorani propustiti nastup predgrupe (prikladno odabranog Keopsa iz Rijeke) u potpunosti jer otkrijete da šankovi na koncertu primaju samo keš, a najbliži bankomat se nalazi na petnaest minuta hoda po nezapamćenoj vrućini od venjua, što kumulativno djeluje na vašu psihu i rezultira otežanim opuštanjem i ufuravanjem u ono što se zbiva na pozornici.
Unatoč posjećivanju stotina koncerata godišnje sinoć sam prvi put gledao Brucea Dickinsona i prvi sam put bio u Hali. Naravo da su Iron Maiden nastupali na našem terenu već bezbroj puta, ali eto, nikad se nije poklopilo da mene dopadne zadatak odlaska na njihov koncert, prednost bih uvijek prepustio drugim kolegama unatoč mojim dugogodišnjim simpatijama i poštovanju prema instituciji metala koju ovi predstavljaju. Hala se, pak, pretvorila u svojevrsno ukleto mjesto na periferiji, a koncerti planirani za održavanje na toj lokaciji redom su prebacivani u manju Tvornicu, pa se sinoćnji koncert pokazao rijetkom prilikom za posjet Heinzlovoj. Parafrazirajući Branka Ćopića, mogli bismo reći: “Poći ću s vama jer volim šalu, hoću da vidim tu famoznu Halu”.
Iz najave nije bilo jasno hoće li se koncert održavati unutra ili na otvorenom, a s obzirom na nezapamćene vrućine, svi smo kolektivno odahnuli kad je na Instagramu pjevača objavljena fotografija s pozornice s koje se vidjelo da neće biti saune opasne po život poput one kakva se dogodila onomad na koncertu The Smilea, a koja je do ovog trenutka stekla pravo zloglasje. To ne znači da nije bilo vruće, dapače, vrućina je bila nezapamćena u prednjem dijelu ispred pozornice u gužvi gdje su se svi redom znojili više od 65-godišnjeg Dickinsona koji je na pozornicu istrčao s vunenom kapom na glavi pjevajući naslovnu pjesmu albuma “Accident of Birth” iz 1997., a odmah zatim i “Abduction” prije nego se obratio publici prisjećajući se svog nedavnog zadnjeg zagrebačkog koncerta sa simfonijskim orkestrom s kojim je interpretirao glazbu Jona Lorda.
Spomenuo je i vožnju autobusom iz Sarajeva, a zatim se prepustio izvođenju još materijala iz devedesetih s “Laughing in the Hiding Bush” i “Faith”. Bend je djelovao prilično raspoloženo na pozornici iako im sigurno nije bilo lako konstantno skakati s previše odjeće za nezapamćene vrućine. Posebno se, čini se, trudio gospodin Mistheria mašući vješto svojim smiješnim crvenim keytarom skriven iza kožnatog kaubojskog šešira. Moram priznati da sam ja svoju početnu rezerviranost odložio tek kad je na repertoar došao novi materijal s ovogdišnjeg albuma “The Mandrake Project” po kojemu turneja i nosi ime, pa se možda očekivalo i da će stoga biti zastupljeniji u setlisti. Unatoč tome, najveći komad večeri pripao je skladbama s najpopularnijeg Bruceovog solo albuma “Chemical Wedding” čija je naslovna skladba uslijedila odmah nakon najavnog singla novog albuma, “Afterglow of Ragnarok”.
Moram priznati da sam očekivao više onih popularnih povika na koncertima kojima se od izvođača traži da “svira Mejdene” jer bi upućeni Dickinsonu čak i imali smisla, ali vjerojatno bi djelovali kao izraz nepoštovanja prema Bruceovoj dovoljno bogatoj solo karijeri koja je itekako zaslužila da se predstavlja zasebno od opusa matičnog benda. Pjevač se zatim osvrnuo i na svoj nedavni nastup na ovogodišnjem Hellfestu (s kojeg je za naš portal izvijestio kolega Roberto Pavić), te se požalio na festivalske setove koji su skraćeni na 60 minuta trajanja i ne dopuštaju izvođaču da svira išta drugo osim najvećih hitova. Kao primjer pjesme koja nije jedna od takvih, bend je izveo “Tears of the Dragon” na veliko odobravanje publike koja je i zapjevala na refrenu.
Vrijeme je bilo da se pozornost ponovno usmjeri na nove pjesme. “The Mandrake Project” je album koji odiše tematikom i atmosferom trash horror filmova poput onih iz produkcije Hammera iz šezdesetih u kojima bi glavne uloge obično glumili Vincent Price ili Peter Cushing, ili pak još starijih crno-bijelih uradaka o ludim znanstvenicima i oživljavanju mrtvih. Na koncertu su izdvojene još dvije predstavnice te ploče, “Resurrection Men” i drugi singl “Rain on the Graves” za koju je Dickinson pripremio i zabavan uvod također prenesen iz žanra strave i užasa, pritom govoreći o oluji dok su na horizontu nasuprot pozornici sijevale prave munje još jednog nevremena koje nas je zaobišlo i propustilo rashladiti nezapamćene vrućine.
Vjerojatno najzabavnija točka showa dogodila se pri izvedbi instrumentala Edgara Wintera “Frankenstein” (u nastavku B-horor bloka), u kojoj smo imali priliku čuti čak i teremin, ali i podulji bubnjarski solo koji se u posljednje vrijeme u velikom stilu vraća na pozornice kao uskrsli fenomen. Redovni set završen je izvedbom himnične “The Alchemist” (ponovno s “The Chemical Wedding”), te donekle manje očekivane “Road to Hell” tijekom koje sam se zabavljao promatrajući dvojicu stranih fanova iz Austrije i Njemačke koji su pokušavali odgonetnuti o kojoj je pjesmi riječ, iako ju je pjevač uredno najavio.
Bend se pozdravio i povukao s bine dok ih je publika stala dozivati pjevajući poznatu sportsku melodiju “Olé olé olé olé, Bru-se, Bru-se!”, što je urodilo plodom u obliku “Navigate the Seas of the Sun”, a zatim i “Book of Thel” pjesmom koju je Dickinson opisao kao “noćnu moru Williama Blakea“. Sve je zaokruženo s “The Tower” tijekom koje sam odlučio pobjeći prije navale publike prema izlazu kako bih dospio na nastavak “večeri s pjevačima Maidena” u Bikers Beer Factory gdje je u 23 sata imao nastupiti i Paul Di’Anno, prvi vokalist tog benda i odnedavna i naš sugrađanin.
Pokazalo se da nije bilo potrebno pretjerano žuriti jer su u terminu u kojem je koncert najavljen tek otvorena vrata prostorije za svirke. Isprva je bilo ugodno čekati u klimatiziranoj sali, ali kako je sve više publike stalo dotjecati u BBF (neki možda ponukani neosnovanim navodima da bi se aktualni pjevač Maidena mogao pojaviti pozdraviti svog prethodnika), tako se i klima sve slabije osjetila, a siroti Di’Anno kojeg su dogurali u kolicima i dalje nije izlazio na pozornicu.
Izdržao sam devedeset minuta čekanja, a kad ni tad koncert nije započeo, morao sam kapitulirati i povući se okrunjujući početnu frustraciju dodatnim poniženjem. Kasnije mi je javljeno da onemoćali pjevač nije bio u stanju izvesti više od tri pjesme, pa neka ga je barem dočekala podrška punoga kluba. Osobno više nisam imao snage i morao sam se zadovoljiti nastupom Dickinsona i benda koji je, srećom, bio dovoljno dobar da ispere gorčinu jednog doista mi napornog dana provedenog na nezapamćenoj vrućini.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
