Po drugi put u kratkom vremenu Zagreb ugošćuje ‘metalca’ koji izvodi repertoar grupe Deep Purple (prvi je bio David Coverdale). Dodamo li k tome nekoliko koncerata grupe dotične grupe u gradu pod Sljemenom, dolazimo do zaključka da se Zagreb i Deep Purple vole trajno, jako i javno.
Situacije u kojima se umjetnici poigraju s manje poznatim djelima svojih kolega i pokušaju ih predstaviti u drugačijem svjetlu su poznata stvar, kao što je poznata stvar da je nemirni Bruce Dickinson gotovo stalno u potrazi za raznim projektima koji će ga ispuniti, pri čemu se ne libi razmišljati “izvan kutije”. Večer 24.3.2023. u Košarkaškom centru Dražena Petrovića je donijela izvedbu Zagrebačke filharmonije s dirigentom Paulom Mannom djela “Concerta For Group and Orchestra” (prvi dio), zatim u drugom dijelu između ostalog i “Bourrea” s Lordovog albuma “Sarabande”, “Tears of the Dragon” iz Dickinsonove solokarijere, te uspješnice Deep Purplea “Hush”, “Perfect Strangers”, “When a Blind Man Cries”, “Pictures of Home” te na bisu “Smoke On the Water”.
Prvi put izdan 1969., “Concerto For a Group and Orchestra” je (bar iz današnje perspektive) manje poznato djelo grupe Deep Purple čiji je Dickinson veliki poštovatelj. Uživo izvedbu ovog dijela izvlači šarm Brucea Dickinsona koji je nastupao kao vokalist i konferansje. Nakon odgledanog i odslušanog prvog dijela koncerta na kojem je izvedeno djelo Jona Lorda, stiče se dojam da je “Concerto” imalo prije svega svoju historijsku ulogu u razvoju grupe, koje je doprinijelo i postavilo teren za velike radove kao što su “Deep Purple In Rock”, “Fireball”, “Machine Head”, dok je umjetnička snaga ovog djela prepoznata kod užeg dijela poštovatelja.
Jasno je da je ovaj projekt “medijski iznio” Bruce Dickinson, koji je do sada pokazao njuh za razne projekte koji možda i nisu dosizali umjetničke vrhunce, ali su uglavnom bili zanimljivi. Tako je bilo i ovdje. “Concerto” pokazuje granice u kreativnom razmišljanju Jona Lorda kao kompozitora. Lord nikad nije bio kao Brian Wilson, Norman Whitfield ili Phil Spector koji znali i mogli upotrijebiti orkestar da izvuku maksimum umjetničke snage iz njega. Isto tako i Zagrebačka filharmonije, te dirigent Paul Mann su izvukli najbolje što su mogli. U Lordovom slučaju, mogla se osjetiti razlika između dijelova koje izvodi samo orkestar i dijelova u kojima se uključuje rock sastav.
Možda je pokojni Lord htio napisati djelo koje će fuzionirati klasičnu i rock muziku, no pokazalo se da nije slučajno bio potpisan kao koautor solidnog broja himni hard rocka. Lord je, unatoč svojim znanjima i ambicijama, u autorskom smislu razmišljao kao rock muzičar tako da su dijelovi u kojima sudjeluje rock sastav umjetnički mnogo dojmljiviji nego dijelovi koje izvodi samo orkestar. Concerto se tako više može shvatiti kao Lordov oproštaj s klasikom i pozdrav rock izričaju, nego koherentno djelo i u tom slučaju ni dirigenti ni mužikaši ne mogu puno izvući iz zadanih postavki. Nakon jednosatnog trajanja ne pretjerano uzbudljivog “Concerta” i izvođači i publika dolaze na svoje.
John O’Hara na klavijaturama (Jethro Tull), Tanya O’Callaghan na basu (Whitesnake), Kaitner Z Doka na gitari (Jon Lord, Ian Paice, Big Blue s Goranom Karanom), Bernhard Welz na bubnjevima (Jon Lord, Don Airey), udruženi s Bruceom i zagrebačkom “filhom” su zasvirali ono po što je publika došla. Malo djela Deep Purplea i malo pjesama iz Dickinsonovog solo repertoara bilo je dovoljno da se srca i duše solidno popunjene “Cibone” zagriju kao da su na proljetnom suncu. Jako lijepo je prihvaćen “Bouree” iz Lordove “Sarabande”. “Tears of Dragon” je izazvala ovacije publike, “Jerusalem” također, “Pictures of Home” o-čemu-pričamo, “When the Blind Man Cries” je bila zatišje pred buru zvanu “Hush” i “Perfect Strangers” s kojom je regularni dio završio. Obje su pjesme obilovale vokalnoinstrumentalnom pirotehnikom i pompoznim aranžmanom, u čem se Dickinsonov vokal snalazio više nego dobro. Bis je donio još “Smoke on the Water” i – kraj! Dickinson je bio zadovoljan, uostalom, on i njegov Iron Maiden bi se, s obzirom na količinu gostovanja u Hrvatskoj komotno mogli prozvati domaćim bendom. Još je Bruce napomenuo da nije isključeno da dođe opet i pritom nije izgledao kurtoazno.
Koncert je donio zdravi kompromis između istraživanja, odnosno naknadnog istraživanja zagubljenih djela i pružanja zadovoljstva publici. Već spomenuta tutnjava već spomenute tri pjesme na kraju koncerta je otupila moju kritičku oštricu tako da sam neke druge mane i nedostatke koncerta uspješno zaboravio.