Nekadašnji frontmen grupe Roxy Music nastupio je sinoć na tvrđavi sv. Mihovila, okončavši ovogodišnju ljetnu koncertnu sezonu u Šibeniku.
Protiv nekih argumenata se ne može. Recimo, protiv onog koji kaže “jesi li ikad mislio da će Bryan Ferry nastupiti u Šibeniku?”. Zbilja nisam. Protupitanje “a zar sam trebao?”, ne prolazi. Kao ni tvrdnja da pola Šibenčana koji su jučer došli na Ferryja na tvrđavu sv. Mihovila, da žive u Zagrebu, ne bi došli na Ferryjev koncert u, recimo, Areni. Ali, jebiga, Ferry je u Šibeniku, a to je već, izgleda, druga dimenzija. Obavezan odlazak na koncert samo zbog mjesta njegova održavanja, novi je level koncertne promidžbe koja se, zapravo, događa sama od sebe. Alo, Bryan Ferry u Šibeniku!
Nije to čudno. Iako je politička floskula “Šibenik se budi” dozlaboga ofucana i promašena (je, budi se na cca dva mjeseca, a onda deset mjeseci spava k’o zaklan), ne možemo negirati da je tvrđava sv. Mihovila u zadnje tri godine učinila od Šibenika grad s najboljim ljetnim koncertnim programom u Dalmaciji, a vjerojatno i šire. A dogodilo se to nakon što je dvadeset i kusur godina grad imao reputaciju zadnje zaboravljene rupe na svijetu (doduše ne potpuno opravdanu), a onda je prvo izniknuo Terraneo, Regius i SuperUho, pa je obnovljena tvrđava. Taj dugogodišnji crni kulturološki bezdan još je itekako svjež u lokalnim glavama, pa je zato “alo, Bryan Ferry u Šibeniku!” sasvim očekivan i opravdan argument za rekordnu prodaju ulaznica, koje su planule u točno 36 sati. To što dolazi milijun godina prekasno, u dubokoj mirovini, nije predstavljalo nikakav faktor.
Dobro, ne budimo nepošteni, bilo je fanova. Dolazili su ljudi, i iz drugih gradova, s pločama i CD-ovima u rukama, nadajući se autogramu (nisu ga dobili). Ferry im je ponudio apsolutni best of Roxy Musica i presjek svoje, ne toliko impresivne solo karijere. Ponudio im je i atraktivan i odmjeren light-show, osam solidnih muzičara, prepoznatljivi slatkasti art-pop zvuk i udarni završetak koncerta s “Avalon”, “More Than This”, “Love is a Drug”, “Let’s Stick Together” i “Jealous Guy”.
Ali nudio im je i popriličnu hladnoću, što samo po sebi nije nelegitimno, no kad imaš publiku koja ti fanatično jede iz ruke još od početnih “The Main Thing” i “Slave to Love”, bilo bi dobro da barem tvoj body language govori da otprilike znaš na kojem se dijelu svijeta nalaziš. Nudio se s pozornice i bend koji je imao svojih katarzičnih trenutaka, ali je često upadao u terasa-shemu, kao da sviraju redovnu gažu u hotelskom kompleksu Solaris, gdje su inače sinoć i spavali.
Publika je, međutim, došla po spektakl i spektakl je dobrim dijelom sama i stvorila. Plesalo se, pomalo i pjevalo, skandiralo i pljeskalo. Ferry je imao snažnu podršku i pratećih pjevačica, čija je uloga najbitnija u zadnjem dijelu koncerta, kada je zvijezda večeri malo ostajala bez daha. Ništa strašno. Imao je i blesimetar ispred sebe. Isto razumljivo.
Nekih ozbiljnih prigovora i nema. Osim ako niste došli s nekakvim očekivanjima, tada vam je to sve skupa vjerojatno zvučalo tanko. I malo ste razočarani, nedostajalo vam je “ono nešto”. Ali, nema veze, jer “alo… Bryan Ferry je bio u Šibeniku!”