Bube su u glavi, uskoro će i novac u džepove…

Jura Stublić bio je u krivu – ipak ima života od sjećanja, samo što on ne košta Jurinih milijardu dinara, koje je odavno pojela inflacija, već nešto više od nimalo duhovnih milijun dolara, ako se Tajči pita. Toliko će, naime, otići na troškove Grammyjem nagrađenog producenta, menadžera, pratećih glazbenika, plesačica i svih onih koji imaju prste u njezinoj povratničkoj turneji.

Činjenica da se nostalgija u zadnjih dvadesetak godina takoreći transformirala iz trenda u glazbeni žanr potvrdila je ono što je odavno poznato – ljudi uvijek maštaju o “starim dobrim vremenima”, djetinjstvu ili mladosti, nostalgija je način bijega od problema s kojima se suočavaju odrastajući. Glazba je u tom slučaju idealan vremenski portal.

Za Tajči se nije na ovim prostorima plakalo, kao što svijet, primjerice, već godinama plače za ABBA-om, no ona je ipak odlučila zajahati na valu nostalgije. Tatjana Matejaš, koju je jedino projekt Brandon Machine preko “Hit Depoa” oplakao u elektronskoj “Tay-Chee Is Not Dead”, vraća se kao Tatiana Cameron, prosvjetljena, staložena, odgovorna, zrela supruga i majka. A zašto? E tu već cijela priča zalazi u sferu nepoznatoga…

Domaći mediji kao da su se sramili otvoreno napisati da iza svega (možda ipak) stoji novac ili ego. Tajči je, na kraju krajeva, našla smisao života u vjeri, pa bi možda bilo neprikladno povezivati je s materijalnim ili sebičnim razlozima? Puno je lakše i bezbolnije bilo prihvatiti njezinu stranu priče o “dobrom trenutku za povratak”, “velikoj bazi fanova na Facebooku”, “popisu stvari za obaviti prije smrti”… Ipak – ne zaboravimo – produkcija čiji je trošak milijun dolara ima za primarni cilj samo jedno – vratiti uloženo i po mogućnosti zaraditi još nekoliko puta toliko.

Tajči nam je ostala u ugodnom kolektivnom sjećanju; u vremenu kad medijima vladaju raspjevani dekoltei i trash nametnici, uspomena na “posljednju veliku jugoslavensku zvijezdu” bila je neokaljana. Teško da će tako i ostati nakon što završi njezina duhovno-estradna turneja po regionalnim arenama. Ako ništa drugo, rasplinut će se tanki mjehur tajanstvenosti koji je desetljećima okruživao fenomen njezina uspjeha. Doduše, kad se raspuknuo mjehur tajanstvenosti koji je skrivao Severinine gole grudi i ostale anatomske dijelove, “djevojka sa sela” od toga je naknadno višestruko profitirala. Stoga, ne uživljavajmo se previše u ulogu Nostradamusa prije negoli dopustimo postojanje male mogućnosti da Tajči opet postane zvijezda.

Ali zato ćemo je podsjetiti na neke njezine izjave od prije desetak, petnaest godina, koje su u suštoj suprotnosti od onoga što nam govori ovih dana. Danas, na primjer, jedva čeka svojoj djeci na najavljenim koncertima pokazati “tko je zapravo njihova majka”, a nekada je estrada bila “isprazna” te je predstavljala nešto po čemu “nije htjela da je ljudi pamte”. Tu je također i legendarna narančasta haljina s Eurosonga, koju čuva jer “šalje pozitivne vibracije”, a te 1990. ju je mrzila jer je u njoj izgledala “napuhnuto poput breskve”.

Nema veze, ljudi se mijenjaju, publika se mijenja, haljine ulaze i izlaze iz mode, a i duhovnost ponekad zna dobaciti do nekih sasvim novih razina. Međutim, teško je za povjerovati da će turneja “Ludujemo s dušom” preobratiti nekog nevjernika, puno bi više koristi za ovdašnju scenu imao dolazak američke grupe Duda Did It, jedne od mnogobrojnih varijacija na temu Nightwisha, u kojoj je glavni vokal Tajčina sestra Sanja.