Na današnji dan 1950. godine premijerno je prikazan film jednog od najvažnijih redatelja iz razdoblja Zlatnog doba Hollywooda, Billyja Wildera.
Na današnji dan 1950. godine premijerno je prikazan film jednog od najvažnijih redatelja iz razdoblja Zlatnog doba Hollywooda, Billyja Wildera. Ova impresivna noirovska drama smatra se jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a tome u prilog govori i činjenica da je film nominiran za čak 11 Oscara, od čega je 1951. osvojio tri – za najbolji scenarij prema predlošku, za najbolju crno-bijelu scenografiju i glazbu. Iste je godine ovjenčan i s četiri Zlatna globusa – za najbolji film u žanru drame, za najboljeg redatelja, najbolju glumicu (Gloria Swansons) i najbolju izvornu glazbu (Franz Waxman). Wilder je scenarij napisao u suradnji s poznatim oskarovcem, scenaristom Charlesom Brackettom. Američki Filmski Institut uvrstio je „Bulevar sumraka“ 1998. godine na listu 100 najboljih američkih filmova ikada snimljenih, a nalazi se na 12. mjestu.
Joan F. Dean prozvala je „Bulevar sumraka“ najbeskompromisnijim i najciničnijim djelom o holivudskoj filmskoj industriji. Film je isprva zgrozio i šokirao mnoge, jer je potvrdio tračeve i nagađanja o izopačenosti Hollywooda. Reakcija poznatog filmskog producenta (i suosnivač astudija Metro-Goldwyn-Mayer) Louisa B. Mayera bila je ravna onoj ‘bijesnog starozavjetnog Boga’, piše Dean: „Trebali bismo bičevati tog Wildera“ Trebali bismo ga izbaciti iz grada! Uprljao je gnijezdo! Okaljao je grad koji ga hrani!“ „Bulevar sumraka“, riječima B. Kragića, cinički prikazuje Hollywood kao svijet „tvornice snova“ koji živi od iluzija. Nakon što je film prvi put prikazan, poznata holivudska glumica, Theda Bara objasnila je kako su u razdoblju nijemog filma, ljudi zaista vjerovali u ono što vide na ekranu: „dosad još nitko nije uništio tu ‘veliku iluziju’… Ljudi su vjerovali da su zvijezde na filmu onakve kakvima ih vide na ekranu. Sada svi znaju da je to samo igra, pretvaranje“.
Naslov filma odnosi se na stvarnu ulicu u Hollywoodu, u kojoj je početkom 20. stoljeća nastao prvi filmski studio, a tijekom dvadesetih godina tamo su izgrađene i luksuzne vile brojnih filmskih zvijezda. U kontekstu filma funkcionira kao metonimija za čitavu holivudsku filmsku industriju. U radnju filma uvodi nas naracija mrtvog protagonista Joea Gillisa (William Holden), čije beživotno tijelo pluta u bazenu oronule vile na holivudskom Bulevaru sumraka. Početak filma posve je noirovski – dok se policijski automobili približavaju mjestu zločina, Gillisov voice-over objašnjava nam okolnosti svoje smrti, a u pozadini svira Waxmanova ‘trilerovska’ skladba koja kod gledatelja izaziva napetost. Za sjenovitu i mračnu, crno-bijelu fotografiju, zaslužan je direktor fotografije John F. Seitz (koji je s Wilderom surađivao i na filmu „Dvostruka obmana“). No, ono što počinje kao „Dvostruka obmana“, ubrzo se pretvara u ‘lepršavu’ satiru suvremenog Hollywooda, punu referenci na stvarne ljude i stvarna mjesta. Izgled i napetost noir filma, gledatelj ubrzo posve zaboravlja, objašnjava Morris Dickstein. Gillisova priča počinje šest mjeseci unatrag, kada je bježeći pred agentima porezne službe dospio pred naizgled napuštenu vilu. Ženski glas poziva ga u kuću, a od ekscentričnog njemačkog batlera Maxa von Mayerlinga, doznaje da vila pripada Normi Desmond (Gloria Swanson), legendarnoj divi nijemog filma, koju je javnost odavno zaboravila. Gillis se lažno predstavi kao uspješni holivudski scenarist, pa ga Norma pozove da se na neko vrijeme useli u kuću i pomogne joj oko dorade scenarija za njezin tobože veliki povratnički film – „Saloma“. Nadajući se materijalnoj koristi, Gillis ubrzo postaje i ljubavnik usamljene Norme, kojoj su jedino društvo dotad predstavljali njezin bivši redatelj i batler. No, njihova ‘ljubavna priča’ završava nasilnim ubojstvom.
Film se bavi najznačajnijim temama za Wildera u tom razdoblju – opsesijom, neuspjehom i ludilom. Kao i u njegovim prethodnim filmovima, „Dvostruka obmana“ (1944) i „Izgubljeni vikend“ (1945), protagonisti „Bulevara sumraka“ opterećeni su svojim neuspjesima. Trećerazredni holivudski scenarist Gillis za sebe kaže kako su „mu izgledi za uspjeh ravni nuli“, a bivša zvijezda nijemog filma, Norma, sa svojih 50 godina i dalje je opsjednuta ljepotom, slavom i uspjehom, koje je uživala prije dvadesetak godina. Kao i drugi Wilderovi likovi, frustrirani vlastitim neuspjehom, Norma i Joe spremni su učiniti gotovo sve kako bi to promijenili, ali u svojim očajnim nastojanjima ispadaju smiješni, pa čak i groteskni. Ako je za vjerovati Brackettu, Wilder za ulogu Norme nije ni želio nikog drugog osim Glorije Swanson. Swanson je jedna od najznačajnijih glumica iz ere nijemog filma, poznata po svom nevjerojatnom talentu i ekstravagantnom stilu života. Kao što je i sam Wilder potvrdio, ‘u njoj ima mnogo Norme’. U filmu je posebno zanimljiv kontrast između Holdenove opuštene, ‘moderne’ filmske glume i Swansonine ekspresivne, melodramatične glume, karakteristične za nijemi film. Jer, kao što Norma tvrdi, s prezirom prema zvučnom filmu kaže, ‘nekad glumcima nisu trebale riječi, imali su lica’.
Kragić ističe i Wilderovu zaokupljenost motivom obmane: „počevši od zajedljivog prikaza Hollywooda, preko određenja sudbina gl. likova obmanjivanjem drugih, ali i samoobmanjivanjem, do samog završetka, u kojemu Norma, nakon što je ubila Gillisa, tumači svjetla policijskih i novinskih reflektora kao vlastiti povratak na ekran“. I u nizu sporednih situacija i motiva uočljiva je njegova preokupacija odnosom stvarnosti i iluzije, pa tako „bivšu zvijezdu glumi Gloria Swanson (sama vrhunska zvijezda nijemog filma), redatelj Cecil B. DeMille tumači samoga sebe na snimanju spektakla ‘Samson i Dalila’, isto kao što se u (nijemim) ulogama junakinjinih kartaških partnera pojavljuju bivše zvijezde nijemog filma (npr. Buster Keaton), a Norma komentira superiornost nijemog filma gledajući kadrove iz jednoga svojeg filma u Mayerlingovoj režiji – zapravo kadrove iz nedovršene ‘Kraljice Kelly’, koju je režirao upravo Erich von Stroheim (glumac i redatelj koji ga tumači)“, piše Kragić.
Dickstein ističe i Wilderovu uporabu gotskih elemenata u filmu „koji su njegovoj slici Hollywooda dali mitsku dimenziju“. Njima je nastojao pokazati koliko je čitav Hollywood posve izvan dodira sa stvarnošću: „narcistički opsjednut svojom starom slavom i zarobljen u ‘nakinđurenoj’ površnosti sadašnjosti“. „Bulevar sumraka“ i nema previše smisla, ako ne uočimo parodijsku upotrebu gotskog. Nomra živi sama u velikoj i zapuštenoj vili koja podsjeća na dvorac grofa Drakule – mračni interijer dekoriran je u stilu koji je vrijeme odavno pregazilo, a od gotskih elemenata posebno se ističu batler s bijelim rukavicama koji svira orgulje i mrtvi ljubimac (čimpanza) kojeg Norma priprema za pogreb. Dickstein navodi kako je prostor na sličan način tretiran i u znamenitom filmu „Građanin Kane“ Orsona Wellesa – „mračan i osamljen dvorac u oba filma označava emocionalnu izolaciju, gubitak dodira sa stvarnošću i nemogućnost novca da kupi ljubav“. Ide toliko daleko da zaključuje kako je „Bulevar sumraka“ „najbolji velsovski film ikada snimljen u Hollywoodu“. Sama Norma je prikazana kao vampir – i kostimografijom i glumičinom „drečavom, histrionskom izvedbom“, piše Dickstein. Osim toga, njezin povratnički film trebao bi biti ekranizacija jezivog mita o Salomi, koja je prema Bibliji, zatražila da joj donesu glavu Ivana Krstitelja na pladnju. Normino ludilo i histerija ne dozvoljavaju joj da vidi sebe u realističnom svjetlu. To ludilo podržavaju podjednako njezin batler – pišući joj pisma tobožnjih obožavatelja – i Joe (koji njezinu narcističku iluziju podržava iz koristi). „Norma i Joe savršeni su jedno za drugo – hrane se jedan drugim kao izvođač i publika, glumica i pisac, dama i žigolo“, piše Dickstein. Norma za Joea neprestano izvodi zastarjele performanse, iz vremena prije nego što se on rodio. U tom smislu film je alegorija zastarjelog Hollywooda koji pokušava privući pažnju mlađe generacije. Zanimljivo je kako je „Bulevar sumraka“ ujedno je i prvi visokobudžetni holivudski film koji tematizira ljubavnu vezu starije žene i mlađeg muškarca.
IZVORI:
Dickstein, M. (1988). Sunset Boulevard. Grand Street, 7(3), 176-184.
DEAN, J. (1984). “Sunset Boulevard”: Illusion and Dementia. Revue Française D’études Américaines,
(19), 89-98.
http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=187
http://kinotuskanac.hr/movie/bulevar-sumraka
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
