‘Vivarium’ – bizaran znanstveno-fantastični indie film o mračnoj strani života u predgrađu

‘Vivarium’ je znanstveno-fantastični triler irskog redatelja Lorcana Finnegana i možda najbizarniji film prikazan na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu.

‘Vivarium’

Lorcan Finnegan je scenarij je napisao u suradnji s  Garretom Shanleyem. U jednom je intervjuu otkrio kako su ga za film inspirirali događaji u Irskoj (ali i u drugim europskim zemljama) 2000-ih, koji se tiču izgradnje tzv. ghost estates – stambenih naselja koja su izgrađena u periodu ekonomskog rasta, da bi kasnije, za vrijeme recesije ostala prazna, zapuštena  i nenaseljena. Osim toga, kao inspiraciju navodi i jezivu situaciju u kojoj se našao njegov koscenarist kao tinejdžer (i u kojoj se nalaze i protagonisti filma) – izgubio se u stambenom naselju u kojem su sve kuće izgledale identično.

Kao i njegov prethodni folk horor film „Without name“ (2016), „Vivarium“ je manifestacija Finneganove opsesije „zemljom, vlasništvom i izgradnjom“. U „Without name“ graditelj pokušava izmjerit zemljište koje ‘ne želi biti izmjereno’, a u „Vivariumu“, kao da se to već dogodilo, tumači Finnegan. Sebe smatra ‘filmskim aktivistom’, jer uz već navedene teme, u svojim filmskim projektima bavi se socijalnom i okolišnom problematikom, a trenutno radi na filmu koji se, između ostalog, bavi kritikom brze mode.

U središtu je radnje filma tipičan američki mladi par u potrazi za novim domom. Odgajateljicu u vrtiću, Gemmu, glumi Imogen Poots (koja je za ovu ulogu osvojila nagradu za najbolju glumicu na Međunarodnom festivalu fantastičnog filma Katalonije), a njezinog dečka, vrtlara, utjelovljuje Jessie Eisenberg. Kemija između njih je sjajna, a tomu u prilog govori činjenica da im ovo nije prvi zajednički glumački projekt (2019. godine su zajedno glumili u indie filmu „The Art of Self-Defense“ Rileya Stearnsa). Tom i Gemma na nagovor krajnje neobičnog agenta za nekretnine Martina (Jonathan Aris) odlaze u razgled suburbanog stambenog naselja Yonder, na čijem ulazu stoji natpis – „vaš dom, zauvijek“. Yonder se sastoji od niza identičnih kuća sa savršenim travnjacima iznad kojih je savršeno plavo nebo na kojem ‘svaki oblak ima oblik oblaka’, ali u njima naizgled nitko drugi ne živi i u naselju vlada neprirodna tišina.

Kuće su obojeno u artificijelnu, pastelno-zelenu nijansu, a Finnegan tvrdi da je tu nijansu odabrao jer kod gledatelja izaziva osjećaj anksioznosti – ima ‘toksičnu kvalitetu’ i podsjeća na institucije poput škola i bolnica. Nakon kratkog razgledavanja kuće, Martin misteriozno nestane, a Gemma i Tom bezuspješno pokušavaju pobjeći iz Yondera. Kojim god putem krenu, okruženi su beskonačnim nizovima identičnih kuća, a na kraju uvijek završe pred kućom broj 9. Da stvar bude još gora, ubrzo im na kućni prag, zajedno s namirnicama i raznim potrepštinama, stiže dijete u kutiji, uz neobičnu uputu: „odgojite dijete i bit ćete pušteni“. Dječak raste neljudskom brzinom i svojim uznemirujućim ponašanjem izluđuje Toma i Gemmu. Zarobljeni i očajni, Gemma i Tom se sve više prepiru i razilaze, jer imaju različite ideje o tome kako pristupiti odgoju čudovišnog dječaka, odnosno kako se izvući iz ove naizgled bezizlazne situacije.

Iako film ima košmarnu, kafkijansku atmosferu, Finnegan je u njega nastojao ubaciti i elemente crnog humora, pa se „Vivarium“ može interpretirati i kao suburbana satira, odnosno film o mračnoj strani američkog sna. „Predgrađa me pomalo plaše, jer su  manifestacija kapitalističke pohlepe…U početku su predgrađa nastala u Americi bila dobra stvar, ideja je bila da svakome omoguće dovoljno mjesta za život, da svatko ima vrt i ugodno živi. Taj se model kasnije pretvorio u to da se što manji broj kuća stisne u što manji prostor, da bi se zatim prodavale ljudima po pretjeranim cijenama“ – objašnjava Finnegan. U drugom je intervjuu zaključio: „Vivarium je proizvod kulture koja se nalazi na prekretnici što se tiče njezinih kapitalističkih ciljeva, ekstremnog konzumerizma i pohlepe“.

Film se u američkim kinima počeo prikazivati od ožujka 2020. godine, što se poklopilo s početkom pandemije COVID-19. „Vivarium“ na sjajan način prikazuje osjećaj klaustrofobije i zarobljenosti u vlastitoj kući, s čime su se mnogi za vrijeme lockdowna mogli poistovjetiti. Životi mnogih parova se za vrijeme pandemije nisu se bitno razlikovali od onog Gemme i Toma u Yonderu, komentira Finnegan za časopis „Vulture“: „imate par zarobljen kod kuće s djetetom koje ih izluđuje, na televiziji gledaju stvari koje ne mogu dokučiti. Jessijev lik oboli od misteriozne bolesti, kašlje…Čak im se i namirnice dostavljaju na kućni prag, kao mnogima danas. Zbilja je jezivo koliko se paralela može povući između te dvije situacije.“

„Vivarium“ na latinskom znači „mjesto života“, a odnosi se na „područje, obično zatvoreno, za čuvanje i uzgoj životinja ili biljaka, u svrhu promatranja ili istraživanja“. Naslov filma i uvodna špica funkcioniraju kao interpretativni ključ za ostatak filma. Film se otvara s kadrovima koji prikazuju životni ciklus ptice kukavice koju karakterizira ponašanje koje ornitolozi nazivaju „parazitiranje legla“. Kukavice uglavnom ne zasnivaju vlastito lego, već liježu jaja u tuđe gnijezdo i sav posao prepuštaju zamjenskim roditeljima (domaćinu) koji potom leže na jajetu, hrane i podižu mladunče koje nije njihove vrste. Na početku filma tako jedna od djevojčica iz Gemminog vrtića u dvorištu pronalazi mrtvog ptića kojeg je kukavica izbacila iz gnijezda, što na simboličan način pretkazuje događaje u nastavku filma.

„Vivarium“ je kao epizoda serije „Black Mirror“, ali kad bi ju režirao ekscentrični grčki redatelj Yorgos Lanthimos. Film me u mnogočemu podsjetio na njegovo jednako bizarno remek-djelo „Dogtooth“ (2009). Imajući to na umu, „Vivarium“ zaista nije za one željne površne zabave. Od gledatelja se očekuje intelektualni angažman, odnosno da zajedno s protagonistima nastoji dešifrirati simbole i odgonetnuti situaciju u kojoj se nalaze. Osim toga, iako se ne prvu ne čini pretjerano zastrašujućim (tema je atipična za horor film, prevladavaju pastelne boje, gotovo da nema ‘krvavih prizora’, itd.), atmosfera je izrazito imerzivna i izaziva tjeskobu. Ovaj duboko uznemirujući triler se, međutim, ne oslanja na klišeizirane alate zastrašivanja. Najjeziviji element u filmu je bezimeni ‘dječak’ (Senan Jennings), kojeg su Tom i Gema prisiljeni odgajati. Izgledom podsjeća na Damiena iz kultnog horor filma „The Omen“ (1976), ali njegovo ponašanje ni po čemu ne nalikuje onomu ljudskoga djeteta; uvjerljivo oponaša glasove svojih ‘roditelja’, vrišti bez prestanka dok ga se ne nahrani i po cijele dane bulji u ekran na kojem se prikazuju psihodelični fraktali. Iako su mogućnosti tumačenja beskonačne, jer po Finneganu ne postoji ‘pogrešna interpretacija’, „Vivarium“ se može shvatiti i kao priča o mračnoj strani roditeljstva (roditeljstvo kao zamka za parove) ili pak kao pomaknuta priča o postnatalnoj depresiji.

Unatoč duhovitim dijelovima, „Vivarium“ je melankoličan film prožet nihilizmom, koji nema niti zadovoljavajući niti ‘sretan’ kraj. Čini se da je poruka filma ona koju djevojčica s početka filma upućuje: „I don’t like the way things are. It’s horrible”. Usprkos zagonetnom sadržaju i depresivnom tonu, „Vivarium“ je osvježavajuće originalan, žanrovski hibridan indie filmu (s elementima horora i znanstvene fantastike) koji će se svidjeti svima koji razmišljaju ‘izvan okvira’.

Ocjena: 6/10

(Lovely Productions, Fantastic Films, Frakas Productions, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X