Briljantne Kander-Ebbove pjesme ‘Wilkommen’, ‘Two Ladies/Dvije dame’, ‘Money Song/Lova’, ‘Cabaret’ i ‘Tomorrow Belongs To Me/Budućnost je tu za nas’ pripadaju među antologijske brojeve popularne glazbe svih vremena i žanrova.
Međutim, temeljna priča, temeljna „poruka“ komada ne zbiva se u cabaretu, pa čak ni među naizgled glavnim likovima, američkim spisateljem Cliffom Bradshawom (Ronald Žlabur) i engleskom kabaretskom zabavljačicom Sally Bowles (Renata Sabljak), nego među naizgled sporednima, iznajmljivačicom stanova Fraulein Schneider (Jasna Bilušić) i njenim šarmantno nespretnim udvaračem, vlasnikom špeceraja, Židovom Herr Schultzom (Dražen Bratulić), zrelim, iskusnim i načelno prizemljenim osobama čiji odnos najizravnije i najjasnije prikazuje nesreću koja se nadvija nad najbližu budućnost Berlina, Europe i svijeta, a koju će izazvati Hitlerovi naci(onalsocijali)sti čija politika na prijelazu 1920-ih u 1930-e rapidno osvaja širu domaću naklonost.
Zapravo, osim naglašenije komično postavljenih sporednih likova krijumčara Ernsta Ludwiga (Davor Svedružić) i prostitutke Fraulein Kost (Sanja Marin) – mada ni oni nisu lišeni tragike u ovom ili onom obliku – u predstavi je malo toga komičnoga, iako to ne znači da joj manjka duhovitosti. Premda je dobar dio događaja smješten u naslovni lokal, mjesto scenogafski i svjetlosno (Ivo Knezović) kontroliranog „blještavila“ kojim prevladavaju zagasito crvena, tamno modra te crna i bijela, a mnogošta je duboko zasjenjeno, sadržajno pa i vizualno dominantan je drugi glavni prostor, rubno neugledan stan u pansionu Fraulein Schneider u kojem se smjestio Clifford Bradshaw, nekoć očito građanski otmjen i održavan, sad već pomalo otrcan dom čiji se predimenzionirani prozori s uvijek zatvorenim rebrenicama i zidovi s neatraktivnim, izblijedjelim zelenkastosivim tapetama nameću kao najupečatljivija metafora teme i ovdje predočenog autorskog svjetonazora. Život kao veliko, plošno, bezlično, jednolično sivilo čijoj se moćnoj postojanosti bezuspješno i posve uzaludno nastojimo otrgnuti kojekakvim pokušajima „zabavljanja“, no koji nas na kraju neiozostavno smlavi i vrati u ništa. Čak i oluje poput kobnih društveno-političkih previranja što ih generiraju samovažnije jedinke, ličnosti izraženijeg ega, tek su nevažna zrnca prašine u općem stanju stvari, a pojedinac se samo pokušava samozavarati, ovakvim ili onakvim pseudoignoriranjem neizbježnog.
Sve to ipak ne znači, da je „Cabaret“ predstava koja će izmožditi i oneraspoložiti kukanjem i crnim mislima. Štoviše, posrijedi je itekako živa mjuziklska zabava, a jedan od vrutaka uzbuđenja upravo je navedeno iskričavo trenje vedrog i tmurnog, dramski-konceptualno usklađeno s trenjem melodramsko-društvene priče iz stana Fraulein Schneider s malne nepovezanom „nepričom“ iz cabareta i s trenjem očitovanom u težnji likova ka visinama nesputane razuzdanosti o težnju društva i poretka ka strogosti i isključivosti.
Dugovječna aktualnost „Cabareta“ nije samo u vještini oblikovanja i u nekoliko uistinu nadahnutih kreacija, nego i u univerzalnosti teme kojom se u osnovi bavi, a ta je, kako već spomenusmo, uvijek intrigantno, vječno pitanje smisla ljudske egzistencije i ustroja čovječanstva.
(ZGK Komedija, Zagreb, 31. siječnja 2014.)