Zamislite da dođete na koncert omiljenog benda, logično očekujući da čujete nekoliko najvećih uspješnica i presjek pjesama s aktualnog albuma, a umjesto toga dobijete sat i pol improvizacije u kakvu bi se rijetki upustili i na probi.
Upravo to se dogodilo svima koji su Noć vještica 1975. godine odlučili provesti na koncertu krautrock bogova Can, održanom u dvorani Gustav Siegle Haus u Stuttgartu, koncertu kojim je prošloga tjedna otvorena serija arhivskih live izdanja tog utjecajnog njemačkog sastava. Radi se o snimci koja je nastala zahvaljujući opsesiji zasigurno najvećeg fana grupe Andrewa Halla koji je, većinom po skrivećki, tijekom sedamdesetih snimio više desetaka nastupa Cana. Dio njih, uz studiozan remastering i superviziju producenta Renea Tinnera i jedinog živućeg člana originalne postave Irmina Schmidta, u narednom će razdoblju konačno ugledati svjetlo dana, što, barem ako je suditi po „Live In Stuttgart 1975“, spada među najbolje glazbene vijesti ove godine.
Can, točnije Schmidt, Holger Czukay, Michael Karoli i Jaki Liebezeit, niti jednu pjesmu nikada nisu odsvirali na isti način pa se često događalo da relativno ortodoksne brojeve u trajanju od tri-četiri minute pretvore u polusatni ‘tour de force’ ili jedan od svojih napada na sva osjetila epskog trajanja svedu na kratke isječke i ubace ih u neku potpuno drugu skladbu. Kada ih je dvije godine ranije napustio pjevač Damo Suzuki, na svojim su se nastupima skoro u cijelosti odrekli i vokala, te zanemarili bilo kakva očekivanja publike, svaki izlazak na pozornicu doživljavajući kao priliku za potpuno slobodno muziciranje i istraživanje.
Manje poznato je da su Can sa svirkom najčešće kretali još u backstageu kako bi u trenutku početka koncerta već uhvatili svoj legendarni groove, što je itekako primjetno u uvodnoj kompoziciji „Eins“. Ista starta laganim Karolijevim prebiranjem po gitari, uronjenim u istočnjačke motive i ljestvice, uz mračnu pratnju ritam-sekcije i tripoidne Schmidtove klavijature, nakon čega bend u idućih 20 minuta prolazi kroz najrazličitija raspoloženja i glazbene žanrove u rasponu od vlastitih avangardnih korijena preko Sly Stoneovskog funka do Hendrixovskih improvizacija i tada popularnih jazz rock fuzija. Općenito, bilo koja od ovih pet kompozicija bliža je jazzu, čak i klasičnoj glazbi pošto njezini segmenti doista djeluju poput stavaka neke psych rock simfonije, pri čemu je teško shvatiti kako je moguće da ništa od toga nije ranije uvježbavano.
Samim time, ponovno je potvrđena stara teza o telepatskoj povezanosti i međuigri članova grupe koji su uživo stvarno postajali čudovište sa četiri glave i osam udova, ali i potpuno jedinstvenom vizijom. Ta vizija svakom od njih je davala slobodu da u bilo kojem trenutku krene u nepoznato, svjestan da će ga za samo nekoliko sekundi ‘uhvatiti’ ostatak benda. U drugoj i trećoj skladbi, koje su kao i ostale jednostavno nazvane brojem, prepoznajemo i djeliće pjesama s „Tago Maga“ i „Ege Bamyasija“ („Pinch“, „Oh Yeah“ „Vitamin C“ i „Bel Air“), no i one se u rekordnom roku vraćaju u sferu sasvim originalnih ‘one off’ instrumentala. Glavnu ulogu na ovom izdanju svakako je odigrao Karoli, čija gitara većinu brojeva vodi nizom vanserijskih sola, uz Liebezeita koji mu čuva leđa svojim slavnim ‘motorik’ bubnjanjem, jazzerskim vladanjem prijelazima i ‘šaltanjem’ brzina najočitijim i najimpresivnijim u „Drei“ i „Vier“. I Czukay je bas svirao poput gitare, bazirajući se na akordima i povremeno vodeći glavnu riječ u Canovom zvučnom zidu, dok je Schmidt naizmjenično lutao klasikom, prog rockom, avangardom i nečim što bi se savršeno uklopilo u soundtrack nekog horor filma.
Na koncertu u Stuttgartu, međutim, nije bilo mjesta za bilo što s tada svježe objavljenog i donekle previše ortodoksnog albuma „Landed“, kao ni za ambijentalnije pasaže prethodnika „Future Days“ i „Soon Over Babaluma“. Također, kakofonične, atonalne i noiserski bučne freakoutove, koje su interno zvali Godzillama, nalazimo tek u finalu „Viera“ i odjavnoj „Fünf“ u kojoj je posebno zablistao Holger Czukay droneovima u tradiciji Johna Calea i ranih Velveta.
Teško je, pa i nezahvalno izdvojiti neku od spomenutih kompozicija, ne samo zbog činjenice da listu favorita mijenjam skoro svakim novim slušanjem. „Drei“, primjerice, traje 35 minuta, što je dužina prosječnog albuma toga vremena, a sadrži i otprilike podjednaku količinu najrazličitije glazbe, zbog čega postoji velika šansa da ćete i u donekle slabijoj skladbi pronaći nekoliko istinski fanstastičnih dijelova.
Ubrzo po završetku ove turneje, proširili su postavu dovođenjem tandema iz Traffica, basista Roska Geeja i perkusionista Rebopa Kwakua Baaha, dok se Holger posvetio isključivo tape editingu. „Live In Stuttgart 1975“ time postaje dokument manje poznate i često zanemarivane prijelazne faze grupe koja, što dokazuje i ovih sat i pol, barem na stageu nije puno zaostajala za danima kada je za mikrofonom stajao Damo Suzuki. Treba, ipak, napomenuti kako je u pitanju materijal koji nije za neupućene i one koji se preko jednog albuma žele upoznati s Canom, no zato će svi fanovi, uključujući i potpisnika ovih redaka, s velikim nestrpljenjem iščekivati informacije o novom izdanju iz njihovih live arhiva.
Ocjena: 10/10
(Mute, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
