Jasno je da Staton ima želju uključiti se svojim radom u pokret otpora i izraziti želju za promjenom, ali ovakvim pjesmama bez pomnije razrađene poruke od nizanja najopćenitijih ispraznica ne može postići mnogo.
U prošlom desetljeću dogodio se pravi boom uskrsnuća karijera pjevačica koje su prvi val slave stekle u šezdesetima ili ranije, pa smo tako doživjeli sjajne povratke rockabilly kraljice Wande Jackson, country legende Lorette Lynn, a na području soula tako su se vratile velika Bettye LaVette i Candi Staton, da spomenemo tek neke. Potonja se vratila s odličnom pločom “His Hands” koji je producirao Mark Nevers poznat po radu s indie izvođačima kao što su Lambchop, Bonnie ‘Prince’ Billy i Calexico, a na svježe objavljenom “Unstoppable”, Nevers i Staton se ponovno udružuju kako bi ponovili uspjeh spomenute ploče iz 2006. godine.
Nažalost, “Unstoppable” je puno slabiji od spomenutog uratka, kao i njegovog Nevers/Staton nasljednika “Who’s Hurting Now”, a koji je na sebi nosio skriveno oružje u obliku fenomenalne pjesme “Lonely Don’t”, koja je uz naslovnu pjesmu albuma “His Hands” iz pera Willa Oldhama činila vrhunac novoprobuđene karije Statonove. “Unstoppbale” se nažalost ne može podičiti ni jednom pjesmom koju bi se moglo proglasiti kvalitetnim sidrom ploče, ali to nije i jedini problem ovog albuma.
Kada bi se držao neutralnog obrasca izloženog u svom prvom dijelu, “Unstoppable” bi donio zadovoljavajući porciju funka poput emancipirane “Confidence” koja ga otvara ili kvalitetnog soula kao “Love Is You”, jednog od upečatljivijih brojeva ploče. No, već prije nego album dosegne svoju polovicu, počinje se gubiti u pjesmama koje nisu ništa više od pukog nabrajanja jalovih i stoput prožvakanih pseudopolitičkih parola o borbi za vlastita prava. Prva od njih je napola uspješna obrada “People Have the Power” Patti Smith, ali nakon toga stvari skreću još oštrije nizbrdo.
Ključna ilustracija ovoga centralno je pozicionirana “Revolution of Change”. Što bi, dovraga, trebo značiti taj naslov? Kakva je to revolucija koja ne uključuje u sebi promjenu, da bi nam za razliku od takve sada trebala upravo revolucija promjene o kojoj Candi tako osjećajno pjeva? Možda misli da promjene same trebaju doživjeti revoluciju, pa da postanu nešto drugo, nekakve nepromijenjenosti? Izražava li, dakle Staton doista želju da se u ovim teškim vremenima stvari ne promijene? U svakom slučaju ne zvuči tako. Prije je u pitanju tek nepromišljeno pamfletističko redanje nekih općih fraza poput one “If you don’t stand for something, you will fall for anything” koju neizostavno ispaljuje u jednako nenadahnutoj pjesmi “Stand Up”.
Po poruci se, ako već ne i po glazbenom okviru, ovdje uklapa i “(What’s so Funny ‘Bout) Peace, Love and Understanding” Nicka Lowea koju je proslavio Elvis Costello, a tu je i još jedna mlaka obrada “Can I Change My Mind” pokojnog soul pjevača Tyronea Davisa što odjavljuje ovu ploču koju nećemo pamtiti kao jedan od vrhunaca povratničke faze karijere Candi Staton.
Mračna su se vremena nadvila nad svijet i Ameriku, a pogotovo nad onu njezinu, crnu i žensku. Jasno je da se i Staton, gotovo na pragu svoje osamdesete godine života, ima želju uključiti svojim radom u pokret otpora i izraziti želju za promjenom, ali ovakvim pjesmama bez pomnije razrađene poruke od nizanja najopćenitijih ispraznica ne može postići mnogo. Može si tepati da je nezaustavljiva, ali kako bi takvom doista i ostala, bilo bi joj bolje da se udruži s kvalitetnijim autorima koji će joj napisati stvari koje ćemo slušati i pamtiti.
Ocjena: 5/10
(Beracah Records, Inc., 2018.)