Terence Blanchard nije uspio doći na 65. izdanje Jazz Festivala Ljubljana, ali ga je više nego dostojno zamijenio Charles Lloyd sa svojim Sky Quartetom, a Chie Adjuah pokazao je kako mladi talenti iz njegovog sastava imaju uho i osjećaj za nove poglede na fusion.
Ljubljanski Jazz festival koji se diči svojom tradicijom najstarijeg kontinuirano održavanoj priredbi tog tipa u Europi, sinoć je otvorio svoje ovogodišnje, šezdeset i peto izdanje double billom iz snova, reklo bi se, u divnom ambijentu Križanki gdje su nastupili prvo Charles Lloyd sa svojim Sky Quartetom, a zatim i glazbenik prethodno poznat kao Christian Scott, a koji danas nastupa kao Chief Adjuah.
Pretpostavljam da ime, lik i djelo velikoga Charlesa Lloyda ne bi trebalo pretjerano predstavljati, budući da je riječ o glazbeniku kojeg je ravnatelj Zagreb Jazz Festivala Dražen Kokanović točno opisao kao “jedno od posljednjih živućih božanstava jazza”. Unatoč svojoj (malo je reći) poodmakloj dobi od čak osamdeset i šest godina, ovaj briljantni saksofonist i flautist u posljednjem desetljeću kao da proživljava neki novi umjetnički vrhunac na nizu sjajnih albuma, tamo negdje od 2018. kad je s bendom The Marvels i fantastičnom Lucindom Williams objavio “Vanished Gardens”, preko fenomenalnog live albuma “8”, do primjerice “Tone Poem”, prvom albumu u izdanju Blue Noteove edicije Tone Poet koje nije bilo izvučeno iz arhive, već je nastalo kao novo djelo (a na kojem je udahnuo novi život u “Anthem” Leonarda Cohena) , pa do aktualnog ovogodišnjeg “The Sky Will Still Be There Tomorrow”.
Osim toga, Lloyd unatoč toj (malo je reći) poodmakloj dobi od 86 godina revno putuje svijetom i izvodi svoju glazbu, pa je tako u trenucima nevolje poput onoga koji je zatekao ljubljanski festival ove godine kada je trubačka megazvijezda Terence Blanchard bio primoran otkazati svoje pojavljivanje na smotri, stari Charles bio upravo taj koji je uskočio kao više nego dostojna zamjena za izvornog headlinera. Možda nije jednako prpošan kao prije šest desetljeća kad je započinjao karijeru, pa počesto mora sjesti i odahnuti ili poći u “inspekciju” članova svog kvarteta dok sviraju sola, poput izvrsnog pijanista Jasona Morana koji je vjerojatno češće završavao u prvom planu nego legendarni nositelj sastava koji se skrivao pod vunenom kapom unatoč temperaturi koja je čak i na otvorenom u večernjim satima dosezala jedva izdržive visine.
Svakako treba pohvaliti i ugodno osvjetljenje na Križankama, a pogotovo sjajan zvuk koji je posebno dolazio do izražaja kad bi glavnu riječ u kvartetu preuzeo Larry Grenadier, kontrabasist poznat po svojoj dugogodišnjoj suradnji sa skladateljem i pijanistom Bradom Mehldauom, iako je publika vjerojatno bolje reagirala na produženi solo bubnjara Erica Harlanda, jer publika i obično voli takve točke. Unatoč poodmakloj dobi od 86 godina, Charles je Lloyd junački promarširao kroz svoj set otkrivši da iako ne svira onako puno kao prije, u svojim staračkim plućima ima još dovoljno daha za ispuhivanje kompleksnih pasaža dostojnih i jednog Charlieja Parkera.
Budući da je teško reći koliko će dugo Lloyd još moći pohditi europske festivale, bila je velika čast prisustvovati njegovom nastupu. No ipak, možda je još veći razlog našem odlasku na festival ležao u koncertu koji je uslijedio, budući da nam je bilo bitno vidjeti Chiefa Adjuu koji će na jesen, točnije 4. studenog, nastupiti i u Zagrebu. Christian Scott započeo je karijeru u onome što ponekad nazivamo “straight jazzom”, prije nego je ime prvo promijenio u Christian Scott aTunde Adjuah, da bi lani kao Chief Adjuah (ili u punom obliku Chief Xian aTunde Adjuah) objavio svoj vjerojatno najzanimljiviji album karijere s “Bark Out Thunder Roar Out Lightning” na kojem istražuje glazbu svojih predaka, što davnih iz Afrike, što recentnijih iz New Orleansa.
Ovaj album uvelike je nastao na temelju glazbe i tradicije takozvanih Mardi Gras Indijanaca, tamnoputih stanovnika New Orleansa koji se na najvećem gradskom karnevalu odjevaju u kostime američkih domorodaca – kako li to negdje zbunjuje sve one glasne protivnike kulturalne aproprijacije – a koji zauzimaju bitan dio odlične HBO-ove serije “Treme” koju bi svi ljubitelji muzike iz Big Easyja obavezno morali pogledati. Moram priznati da sam očekivao da će Scott, odnosno Adjuah, svoj sinoćnji koncert usmjeriti ka tim glazbenim odrednicama, no uslijedio je niz iznenađenja.
Prvo, Adjuah je nastupio sa svojim kvartetom, a ne uobičajenim kvintetom koji uključuje razne afričke perkusije. S kvintetom će, naime, nastupiti i u Zagrebu, pa je ponovno teško reći hoće li taj koncert biti sličniji ovom sinoćnjem ili pak novom albumu. Kako bilo, kvartet je odmah poslao neočekivanu glazbenu poruku zvukom koji je bio mnogo sličniji aranžmanima Milesa Davisa iz osamdesetih godina koji su donedavno bili smatrani najslabijim dijelom korpusa najvećeg jazz inovatora, da bi posljednjih godina ponovno postali zanimljivi javnosti posredstvom određenih kolekcija dosad neobjavljenih snimki iz tog razdoblja, te uvelike i reevaluirani.
Ključ za razumijevanje ovog glazbenog obrata možemo potražiti u činjenici da je Adjuah kao Scott prethodno samo jednom nastupio u Ljubljani i to u sastavu Marcusa Millera, basista koji je upravo u tom kriznom razdoblju Milesove karijere služio kao njegov prvi suradnik i koautor na albumima poput “Tutu”, vjerojatno najbolje prihvaćene ploče te ere koju je i izvodio na tom koncertu 2009. godine. S trubom koja je izgledala kao da ju je ukrao Dizzyju Gillespiju, Adjuah se smucao pozornicom, pomalo puhavši u svoj instrument, no u najvećoj mjeri dopuštajući svom mladom sastavu da pokaže svoje vrline.
Ako se Llyodu zbog njegove poodmakle dobi može oprostiti manji opseg sviranja, Adjuah ne bi trebao dobiti jednako dopuštenje. Glavne zvijezde sastava često pretjeraju s preuzimanjem pozornosti na sebe prekomjernim muziciranjem, no Adjuah je dogurao do druge krajnosti. Predstavio se kao izvrstan govornik s aktivističkim porukama o gradnji mostova, novim vrednovanjima i eksponencijalnoj ljubavi kao apsolutnom prioritetu, ali i u jednom od najboljih predstavljanja benda kojima smo ikad svjedočili u kojem je o svakom od mladića ispričao dugačke priče iz kojih smo dobili dojam da smo ih stvarno upoznali.
A sad slijedi šokantan podatak: kad bismo zbrojili životnu dob sve trojice momaka koji su s Adjuhom zakuhali odličan fusion set, još uvijek bi im nedostajalo nekih jedno dobro desetljeće i pol da dostignu poodmaklu dob Charlesa Lloyda od osamdeset i šest godina. Kontrabasist Ryoma Takenaga tinejdžer, te bubnjar Ele Howell i gitarist Cecil Alexander oko polovice dvadesetih možda nisu još dovoljno poznati da im imena dospiju na plakate i u najave, ali pokazali su kako mogu naoko s lakoćom stvoriti savršenu glazbenu bazu za bravure svog šefa, iako smo možda zaželjeli da je istih bilo više.
Nažalost, životne (ne)prilike nisu nam dopustile da ostanemo i večeras u Ljubljani gdje bismo mogli svjedočiti još jednom ukazanju dvojca legendi legendi, onome Johna Scofielda i Dave Hollanda u Gallusovoj dvorani Cankarjevoga doma, no nećemo očajavati, već ćemo se radije dodatno radovati jeseni kad najveće svjetske zvijezde jazza ponovno pohrle i u naš grad.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
