‘Time waits for no one, and it won’t wait for me’, pjevao je 1974. Mick Jagger, deset godina nakon što je pjevao ‘Time Is On My Side’. Od tada je prošlo još 47 godina da doznamo kako je to kad ode čovjek na kojeg su Stonesi uvijek mogli računati.
Krajem 2020. Keith Richards je u svom poluzafrkantskom i poluozbiljnom stilu rekao da mu je najveća želja da Stonesi ostanu živi. Je li onda znao nešto što mi (do sada) nismo znali, više nije ni važno. Umro je Charlie Watts, bubnjar Rolling Stonesa, svog najpoznatijeg benda. Manje je poznato da se Stonesima pridružio 1963. godine, nakon što je njegov dotadašnji sastav Alexis Korners Blues Incorporated počeo previše nastupati, a Charlieju je to postalo naporno i bilo mu je stalo da zadrži posao grafičkog dizajnera, pa se pridružio Rolling Stonesima. A onda su se dogodili hitovi i likovnost je morala otići u drugi plan. Kao i “normalan” posao od 9 do 5, te ljubav prema jazzu. I likovnost i jazz su postale tek relaksirajuće zanimacije. Povremeno je svirao jazz i jednako često snimao jazz albume, svoju ljubav prema Charlieju Parkeru objelodanio je još 1964., kad je nacrtao strip “Ode to High Flying Bird – Tribute to Charlie Parker”.
Charlie Watts je bio bubnjar Rolling Stonesa punih 58 godina. Iako je jednom zgodom, vjerojatno negdje oko 25. obljetnice postojanja sastava izjavio da su Stonesi 5 godina radili, a 20 se zabavljali, Wattsov učinak se čuo na svakom albumu (a njih je bilo mnogo) i svakom koncertu (njih je bilo još više). Watts je imao jedan od najjednostavnijih i najmanjiih bubnjarskih kompleta u svjetskoj A-ligi rock sastava, gotovo po njemu najviše poznati Gretcshov jazz bubnjarski set. Watts, za razliku od Johna Bonhama iz Led Zeppelina, nije bio bučan bubnjar, a nije ni trebao biti, jer se Wattsa uvijek čulo kako god tih bio. I dan-danas traje nagradna igra “nađite koncert Stonesa na kojem Charlie pogriješi – bez uspjeha. Možda je baš to razlog što je samo Wattsova slika na naslovnici najcjenjenijeg live-albuma Stonesa “Get Yer Ya-Ya’s Out!”.
Međuigra Keitha Richardsa i Charlieja Wattsa je davala karakterističan zvuk Rolling Stonesa, odnosno, da budem precizniji, jer je to srednje ime Charlieja Wattsa koje je zabunom ispalo iz rodnog lista, Charlie je omogućavao da Keith Richards svira riffove na način kako ih svira. Stonesi su zvučali frajerski zbog Charlieja Wattsa koji se nije dao omesti u “razbarušenom” Richardsovom gitarističkom stilu. Naprosto, Watts je imao apolonijski pristup muzici koji je bio u savršenoj ravnoteži s Richardsovim dionizijskim (alias hedonističkim) stavom. Sličnu dihotomiju su imali i Doorsi s Morrisonom na dionizijskom polu, s Kriegerom, Densmoreom i Manzarekom na apolonijskom polu (potonji je često tako objašnjavao kemiju Doorsa).
Wattsova je legendarna točnost omogućavala da se gitarističke dionice ljuljaju i okreću, kao što alpinisti vise na užetu kad osvajaju neku strminu, Charlie je bio stijena koja je zvuk Stonesa držala zajedno da ne otklizi u raspašoj. Primjer za to je pjesma “Can’t You Hear Me Knocking” s albuma “Sticky Fingers”, koja prelazi u improvizacijski jam session, i koja uspijeva držati fokus zahvaljujući Wattsovom jazzističkom bubnjanju. Druga karakteristika Wattosovog bubnjanja bio je pristup “manje je više”. Ako je “Gimmie Shelter” bila klasična stonesovska vokalna i gitaristička oluja, Charliejev ritam je davao zlokobnost: taj tornado dolazi i apsolutno ništa to ne može zaustaviti. U silovitom zvučnom zidu satkanom od gitara, vokala, klavijatura i usne harmonike, jasan, ali ne prenapadan marširajući tempo je ključan da se zaokruži dojam.
Sličan učinak će Wattsovo bubnjanje imati na pjesmu “Street Fighting Man” – vjerojatno najbučnijoj akustičnoj pjesmi svih vremena. U ovom slučaju Watts pokazuje da je mogao itekako biti glasan – da je htio i da je pjesma od njega to tražila, kao što je to bio slučaj i u ranoj “I Wanna Be Your Man” u kojoj pokazuje da mu ni garažni rock nije bio stran. Katkad je bio glasan i kad je pjevač to tražio od njega, pa se ovih dana često prepričava pijana zgoda s Jaggerom i Wattsom u kojoj je Charlie uz nimalo nježan udarac u glavu poentirao Micku: “Nisam ja tvoj bubnjar, ti si moj pjevač”, no Charlieju je, kao pravom engleskom džentlmenu bilo žao što se to dogodilo.
Mick Jagger i Watts su, skupa s tadašnjim članom Stonesa Mickom Taylorom, bljesnuli u “Time Waits For No One”, koja je vrhunska, manje poznata balada Stonesa u kojoj sjaje oba Micka (Jagger i Taylor) i koja počinje kuckanjem udaraljki. Mick Taylor je u toj pjesmi odsvirao svoj možda najljepši solo, a Jagger je zablistao kao pjevač. Slično kao u “Gimme Shelter”, u zvučnom zidu Stonesa jedna je suptilna dionica koja se itekako sluša i koja istovremeno dramatično i suptilno označava dolazak neumitnog.
Umro je Charlie Watts. Zapravo, možda i nije umro, nego se samo stopio s vremenom kojem će davati svoj ritam kao što ga je davao Rolling Stonesima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
