Mladi trio predvođen jednim od najradišnijih kontrabasista svoje generacije razgalio je zagrebačku jazz publiku u ponedjeljak u ZKM-a, a standing ovations na kraju nije izostao.
42-godišnji kontrabasist Christian McBride najuspješniji je glazbenik svoje generacije ako se gleda na koliko je albuma svirao, a ta brojka prelazi broj 300. A kome je sve svirao? Ugrubo to su: Freddie Hubbard, McCoy Tyner, Brad Mehldau, Herbie Hancock, Pat Metheny, Joe Henderson, Diana Krall, Roy Haynes, Chick Corea, John McLaughlin, Wynton Marsalis, Hank Jones, Michael Dease, Lewis Nash, Joshua Redman, Ray Brownov “Superbass” s Johnom Claytonom što se tiče jazza, zatim Sting, Paul McCartney, Celine Dion, Isaac Hayes, The Roots Queen Latifah, Kathleen Battle, Renee Fleming, Carly Simon, Bruce Hornsby i naravno James Brown kada je riječ o svemu ostalom izvan polja jazza. Tri puta je osvojio i Grammyja u međuvremenu…
Dakle radišni i uspješni virtuoz s koje god se strane gledalo.
U ponedjeljak je po prvi put nastupio u Zagrebu u sklopu 10. Vip Zagreb Jazz Festivala u dvorani ZKM-a. On i njegov trio koji čine dosta mlađi, ali iznimno talentirani pijanist Christian Sands i bubnjar Ulysses Owens Jr. bili su i predobro raspoloženi za svirku. Zakuhavalo se svako malo, a improvizacije su frcale onako kako su inspiracije nadolazile, a trijo je inspiriralo sve te večeri; od prostora ZKM-a u kojem su oni svirali okruženi publikom, do same publike koja je bila glasna u ovacijama i ritmičnom gospel pljeskanju na kraju tijekom cijelog trajanje skladbe „Right On“.
Kako je McBride priznao u prvom obraćanju prisutnima, prvi put su napravili medley miješanjem dvije melodije u „Footprints“ Waynea Shortera (koji nas je ove godine nažalost zaobišao zbog zdravstvenih problema), nadovezali na nju Monkovom „I Mean You“, ‘otplesali u Brazil’ Jobimovom „Triste“, izveli manje poznati klasik iz 1920-ih „The Most Beuatiful Girl In The World“ za koju je McBride naglasio kako nije riječ o poznatoj Princeovoj pjesmi, zatim autorsku „East Of The Sun (West Of The Moon)“ da bi bis začinili s „Fried Pies“ Wesa Montgomeryja (nakon već spomenute gospel-jazz euforijice publike).
Koliko je sve bilo vrhunski izvedeno, toliko je možda sve bilo i previše uglađeno…ili smo mi jednostavno nenavikli na taj nivo. No ipak je uistinu bilo lijepo te večeri osjećati se kao da sjedite u njujorškom Blue Noteu i prisustvujete jednoj od ‘standardnih večeri’.