Ako vam je kod filma dovoljno da vas pristojna režija i solidne glumačke izvedbe zabave kroz dva sata, ‘Churchill’ Jonathana Teplitzkoga mogao bi vas zadovoljiti. Ali ako od povijesnog filma očekujete minimum historijske točnosti, radije ga preskočite.
U Hollywoodu je naširoko poznat koncept “filmova blizanaca”. Riječ je o fenomenu kad iz raznih razloga koji uključuju i korporativnu špijunažu, dva holivudska studija paralelno razvijaju filmove sa identičnom ili veoma sličnom tematikom i utrkuju se koji će prije dostaviti proizvod publici. Tako smo kroz povijest u istoj godini imali priliku gledati po dva filma o temama poput: govorećih praščića, policijskih pasa, smaka svijeta, erupcija vulkana, terorističkih napada na Bijelu kuću, mita o Herkulesu, ali i biografija poput onih Wyatta Earpa i Trumana Capotea. Ove godine slučaj je htio da u razmaku od pet mjeseci doživimo dvije ekranizacije djelova biografije Winstona Churchilla. U jednoj od njih, Darkest Hour Joea Wrighta (“Atonement, “Pride and Prejudice”), “najvećeg Britanca svih vremena” igra Gary Oldman, a fotografije sa seta i kasni datum objave filma u studenom mirišu na oskarovske nominacije. Ali barem jednu od utrka, onu s vremenom, dobio je eponimni “Churchill” Jonathana Teplitzkoga (“The Railway Man”) sa škotskim glumcem Brianom Coxom u glavnoj ulozi.
Radnja Teplitzkyjeva filma odvija se u razdoblju od 96 sati prije savezničkoga iskrcavanja u Normandiju i prikazuje britanskog premijera Winstona Churchilla kao čovjeka mučenoga traumama iz Prvog svjetskog rata koji svim snagama pokušava spriječiti pokolj mladih Britanaca na plažama sjeverne obale Francuske. Churchill se suprostavlja planovima generala Eisenhowera (John Slattery, “Mad Men”, “Spotlight”) i Montgomeryja (Julian Wadham), a oni ga zauzvrat marginaliziraju i ostavljau s osjećajem nemoći koji nekadašnjeg velikana tjera u očaj i depresiju, te sve ozbiljniji alkoholizam iz kojeg ga izvlači supruga Clementine (vrlo dobra Miranda Richardson), te on na kraju pristaje na invaziju koja se pokaže uspješnom, a Churchill je poprati vatrenim obraćanjem narodu putem radija, što čini završnicu filma nalik onoj Oscarom nagragrađenog “The King’s Speech” iz 2010. godine. Kad smo se već dotakli tog filma, spomenimo da u “Churchillu” kralja Georgea VI. glumi James Purefoy, koji kraljevu govornu manu izvodi bolje od Colina Firtha koji je za svoju izvedbu odnio Oscar, a ima i jedan vrlo lijep monolog u sredini filma, koji spada u bolje trenutke njegove svestrane, iako možda nedovoljno razvikane karijere.
Teplitzky režira film dobrim tempom, s puno lijepih solo kadrova Coxa koji, inače fizički nimalo nalik Churchillu, pod slojevima odlične maske ulogu izvodi moćno i s dozom topline, uvijek na rubu, ali nikad onkraj karikature, a ne može se prigovoriti ni ikome drugom iz prateće postave. Film je, dakle i više nego dovoljno ugodan zanemari li se činjenica da se u povijesti jednostavno ništa nije tako dogodilo. Riječ je, dakle, o historijskoj fantaziji koja, nastala iz pera mlađahne povjesničarke Alex von Tunzelmann, razdoblje od osam mjeseci namjerno distorzira i dramatički predstavlja u završnim satima pred Dan D. Ako je historijski Churchill ikad dvojio nad zajedničkom operacijom saveznika, to se sigurno nije odvijalo pred sam Overlord, kojemu je bio jedan od glavnih stratega, pa ga sigurno nije mislio aktivno oprstruirati kako nam to Tunzelmann pokušava servirati svojim scenarijem.
“Churchill” se svom svojom težinom oslanja na odličnog Coxa u naslovnoj ulozi, ali prezentirana distorzija povijesnih činjenica stvara prejaku dozu odbojnosti kod gledatelja iole upoznatog s Drugim svjetskim ratom da bi se stvar tumačila kao opravdano korištenje autorske slobode. Ljubiteljima lika i djela velikoga Winstona možda je bolje da pričekaju studeni i film blizanac Joea Wrighta.
Ocjena: 6/10
Cohen Media Group, 2017.