Jedanaesto izdanje programa Good Vibrations u srijedu je u Vintage Industrial Baru ugostilo stare i nove prvake domaće etno struje.
Koncert je otvorio mladi akustični bend Balkalar, koji je karijeru započeo svirajući na ulicama, a izuzev jednog nastupa u gornjogradskom kafiću Domus, ovo im je bio prvi konkretni nastup pred zagrebačkom publikom. Ulična priroda projekta očituje se u priličnoj popunjenosti repertoara korektno odsviranim općim mjestima tradicijske glazbe (čitaj: “Jovano, Jovanke”, “Ederlezi” i slično). Balkalar je izrazito upjevan bend, toliko da im se usklađeni vokali čine glavnim adutom, uz violinističke dionice Irme Bulaje, te doprinosa Pavla Kladarina na kontrabasu.
Ogenj je jedan od bendova koji jaše na snažnom kreativnom valu koji stiže iz Koprivnice, a sinoć se pokazao kao izbrušen proizvod. Potencijal su publici pokazali singlom “Lepa Mara” koji je upućivao na krvno srodstvo sa folk-punk tradicijom The Poguesa, a na lokalnoj razini upariti ih s Cinkušima na koncertu nametalo se kao najprirodnija ideja. Sudeći prema sinoćnjem nastupu, bendu mnogo više odgovaraju melodijske forme zadane tradicijom narodne glazbe, nego povremeni izleti u pop punk u kojemu im pjesme zvuče kao dodatak katalogu Psihomodo Popa. No, dok se drže podravskih motiva, Ogenj zvuče vrlo dobro, povremeno i odlično, pa je vjerojatno da će ih se još neko vrijeme susretati na sceni.
No, sinoćnji koncert odvijao se u vodama u kojima Cinkuši jednostavno nemaju konkurenciju. Oni su svoj kultni status potpuno zacementirali briljantim albumom “Špiritus Sanctus” od čije je objave prošlo već više od sedam godina. No, oni taj status redovno opravdavaju stalnom rezidencijom na zagrebačkom Strossu, kao i na brojnim klupskim nastupima, gdje je publika imala priliku upoznati i dosta materijala koji bi trebao naći mjesto na njihovom budućem studijskom izdanju.
Osim singla “Oj, mladosti moja”, među novim pjesmama u koncertne favorite svakako spada i “Tražim ženu”, koja je ovom prigodom dodatno obojana trombonskim solom. No forte Cinkuša sasvim su sigurno pjesme iz mračnijih predjela što glazbenog spektra, što ljudske psihe. Glazba Cinkuša sačinjena je od istog pruća kojim je Krleža pleo “Balade Petrice Kerempuha”, pa stoga ne čudi što se ta najbolja zbirka hrvatske poezije i ovaj bend stalno iznova susreću i stapaju u jedno. Nadalje, je li ikad itko s ovih područja ljepše opjevao incest nego oni u svojoj verziji zlokobne turopoljske popevke “Bratec kosi”?
Budući da se tradicijska i etno glazba često koristi kao egzemplar turističke prijemčivosti, bilo bi zanimljivo jednoj grupi stranaca koji o našem jeziku nemaju pojma servirati pjesmu međimursku pjesmu “Mamica su štrukle pekli” u izvedbi Cinkuša. Ti zamišljeni gosti bi bez sumnje pomislili kako je riječ o kakvoj zloslutnoj koračnici koja budi ratnički duh u narodu. Teško da bi ikada pomislili kako pjesma govori o neuspjelom eksperimentu iz bakine kuhinje.
Cinkuši interpretiraju narodnu pjesmaricu inovativno i vrlo opuštena, a sinergija koja nastaje među ovom mnogoljudnom ekipom na pozornici već dugi niz godina ne prestaje očaravati i elektrificirati uvijek novu publiku, zadržavajući sve one već zaljubljene u njih. Stoga s velikim nestrpljenjem nastavljamo iščekivati njihov sljedeći studijski izraz. Već mu je i vrijeme.