Tradicionalni koncert bande obješenjaka, drumskih razbojnika i razdraganih viritelja u čašice očekivano je rasprodao Močvaru i još jednom donio veselje u posljednje dane godine.
Tih zadnjih par dana godine što sežu od Štefanja do Silvestrova obično su rezervirani za stvari kao što su kolektivni godišnji odmori ili, kao kod nas na portalu, podvlačenje crte pod proteklu godinu uređivanjem lista najboljih koncerata, albuma, serija i svega ostalog po čemu ćemo pamtiti proteklih dvanaest mjeseci koji se opet čine da su proletjeli brže nego onaj isti takav set koji im je prethodio. Istih tih par dana koji zatvaraju godinu čine i prozor u kojem se održava tradicionalni koncert bande obješenjaka, drumskih razbojnika i razdraganih viritelja u čašice koje poznajemo pod kodnim imenom Cinkuši. Ta je tradicija, poput svega ostalog, pretrpjela male zastoje i izmjene termina u prokletim godinama pandemije, ali je dovoljno opstojna da se nastavi i zasluži svoje ime po kojemu će vjerojatno nadalje biti znana, a to je “međubožićni koncert” iliti već skraćeno i arhivirano pod “međubožićnjak”.
Vrelo zvuka, organizator svega najboljeg iz domaće i strane (for lack of a better word) world music ponude mjesec je počeo rasprodanim koncertom etno miljenika Kriesa, pa je bio red i da ga završi u istom ambijentu dupkom pune Močvare. Premda je divno da domaće perjanice žanra rasprodaju svoje nastupe, bilo bi još ljepše kad bi publika sklona toj glazbi jednakim žarom pohodila i druga događanja u sklopu ovog programa jer riječ je o jednom od najbolje kuriranih nizova koncerata koji već godinu za godinom ne prestaju oduševljavati. Ali nismo se ovdje okupili kako bih vas kudio, već da još jednom odamo počast najdražim galženjacima ovdašnje glazbene scene, našim veselim sljemenskim bitangama s osmjesima od gemišta, Cinkušima.
Ovogodišnji međubožićnjak otvoren je vrlo kratkim performansom perkusionističkog orkestra Zli bubnjari koji upravo slavi tridesetu obljetnicu postojanja, a koji je svojom često zaglušujućom tutnjavom u tom razdoblju postao gotovo sinonimom za otpor i osudu najgorih aspekata našeg društva sudjelovanjem na brojnim prosvjedima i marševima za prava potlačenih. Sinoć ipak nisu nikoga osuđivali, već su slavili, kratko i slatko prije nego su zvijezde večeri s pozornice tradicionalno zapjevale turopoljsku božićnu popevku “Prva je vura te noći”.
Kao što se prečesto događa, koncert je započeo s tehničkim problemima, a kad su i oni riješeni bilo je potrebno još nekoliko brojeva da se zvuk slegne i postigne prave omjere snaga kako bi bend dobio priliku zabljesnuti kao moćna banda koju znamo. U odnosu na prošle nastupe u repertoar je ubačena i nova skladba “Ptičekova svadba”, svojevrsni prepjev poznate američke dječje pjesme “Froggy Went a Courtin'” koju su svirali i Bob Dylan, ali i Bruce Springsteen sa svojim Seeger Sessions Bandom što samo potvrđuje moje uspoređivanje Cinkuša s Bossovim akustičnim sastavom koje se poput prehlade prenosi u najavama njihovih koncerata do danas.
Po pitanju postave moramo istaknuti da nam je u sastavu nedostajala truba Igora Pavlice, ali koga nema bez njega se može i mora, a puhačke dionice odnešene su tako na trombonu i ovaj put obilato korištenoj usnoj harmonici. Naravno da smo čuli sve omiljene hitove kao što su “Raca” ili “Pet je kumi” u kojima je bend zvučao standardno “kafanski” raspoloženo, ali posebni vrhunci dosezani su u trenucima kad bi zvuk nadilazio ozračje fešte i dosezao razinu psihodelije s “Bratec kosi” ili pak “Die Kuh Im Nussbaum” za vrijeme koje je netko u publici ustvrio: “Jebote, ovo je Laibach.”
Među ostale trenutke za pamćenje valja izdvojiti i vječne favorite s albuma “Špiritus sanctus” kao što su “Navigare Necesse Est” na mornarskoj inačici onoga što se naziva lingua franca te “Nenadejano bogčije zveličenje” Miroslava Krleže čiju smo četrdeset i prvu obljetnicu smrti obilježili samo dan ranije. Mislim da sam već više puta pisao o tome, ali ne škodi ponoviti: mnogi su se Krležinih “Balada Petrice Kerempuha” laćali kroz godine, ali nitko nikad nije dosegao razinu izvrsnosti koju Cinkuši postižu u ovoj pjesmi. To je jednostavno veličanstveno.
Dogurali su nas Cinkuši tako gemišt po gemišt do Silvestrova. Ne preostaje nam mnogo drugog nego da poželimo neki skoriji ponovni susret s njima kako ne bismo morali čekati sljedeći međubožićnjak. I naravno, sve najbolje u novoj godini i nek đavo nosi recesiju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
