‘Come on Up to the House: Women Sing Waits’ – bez ključnog sastojka

Neki misle da će guleći i brišući slojeve prašine i ugljena koje sa sobom nosi Waitsova uvijek osebujna izvedba nekako otkriti blistavi dijamant od pjesme prekrasne melodije koji tamo leži i objaviti svijetu njegovu skrivenu ljepotu, a zapravo ne shvaćaju da je ljepota te pjesme upravo u ugljenu i prašini.

“Come on Up to the House: Women Sing Waits”

“Ovaj album fokusira se na ljepotu pjesama u izvedbi pjevačica prekrasnih glasova,” tako su izdavači opisali kako su zamislili kompilacijsku ploču “Come on Up to the House: Women Sing Waits” koja donosi dvanaest obrada svevremenskih balada jednog od najautentičnijih autora u svijetu glazbe u posljednjih pola stoljeća, velikoga Toma Waitsa. Vjerojatno nitko nikada nije očitije u jednoj rečenici obrazložio zamku u koju upadaju gotovo svi koji se na taj način usuđuju obraditi Waitsa, od Eaglesa u sedamdesetima do danas, a to je da misle da će guleći i brišući slojeve prašine i ugljena koje sa sobom nosi Waitsova uvijek osebujna izvedba nekako otkriti blistavi dijamant od pjesme prekrasne melodije koji tamo leži i objaviti svijetu njegovu skrivenu ljepotu, a zapravo ne shvaćaju da je ljepota te pjesme upravo u ugljenu i prašini. Da, ispod nje se često skrivaju lijepe melodije i tekstovi, ali mnogo je onih koji pišu takve pjesme. Malo je pak onih koji ih znaju toliko bolno iskreno izvesti da čak i u svojim patetičnim trenucima zvuče proživljeno netom prije nego što su otpjevane.

Uzmimo za primjer pjesmu “Tom Traubert’s Blues” koja zatvara ovu kompilaciju, a izvodi je indie folk sastav  The Wild Reeds iz Los Angelesa. Može njihova pjevačica imati anđeoski glas, ali ako ne čujemo očaj u glasu pripovjedača koji kleči na koljenima razdrljene košulje, poanta pjesme je promašena i izgubljena, a sama obrada postaje suvišna i besmislena. Ovo je najočitiji primjer onoga što se provlači kroz cijeli album i vjerojatno će izluditi mnoge Waitsove fanove koji odluče poslušati “Come on Up to the House”. Drugi je problem sam izbor pjesama, jer sve su pjesme redom ovdje balade pretežno iz rane faze Waitsovog stvaralaštva u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nitko se nije usudio odabrati neki od eksperimentalnijih radova koji su svakako zanimljiviji i za slušanje i za obrađivanje.

Budući da je tako, pred nama je tek još jedna zbirka općih mjesta od “Ol’ ’55” s Waitsovog debija “Closing Time” iz 1973., preko pjesama poput “Jersey Girl” i “Ruby’s Arms” s “Heartattack and Vine” (1980.), dok su iz faze na Island Records odabrane pjesme s kultne ploče “Rain Dogs” (1985.) “Time” i hit singl “Downtown Train”. Ipak, najzastupjenija je ploča “Mule Variations” (1999.) s čak pet pjesama, dok je jedina pjesma iz ovog stoljeća koja je našla mjesto u izboru “You Can Never Hold Back Spring”, a koju izvodi Kat Edmondson.

Među izvođačicama pronaći ćemo odmjerenu mješavinu slavnih veteranskih imena kao što su Aimee Mann (“Hold On”), Patty Griffin (koja dodaje previše tonova u “Ruby’s Arms”), Rosanne Cash (“Time”) i Iris DeMent (“House Where Nobody Lives”), te nadolazećih imena među kojima se kvalitetom izdvaja sve prisutnija Phoebe Bridgers koja ovdje izvodi srcedrapateljsku baladu “Georgia Lee”. Iz međugeneracije možemo izdvojiti Allison Moorer, bivšu suprugu Stevea Earlea koja izvodi “Ol’ 55” u pratnji svoje starije sestre Shelby Lynne. Ove sestre prethodno su već  objavile zanimljiv album obrada nazvan “Not Dark Yet” prema pjesmi Boba Dylana, a osim njega na toj ploči obradile su i Nirvanu, Nicka Cavea te Townesa Van Zandta.

Ako je namjera kompilacije “Come on Up to the House” ta da nekoj novoj publici približi glazbu Toma Waitsa, onda sama po sebi ne može uspijeti jer joj nedostaje upravo ključni sastojak njegovih pjesama, a to je sam Waits. Ako joj je namjera da Waitsovoj publici približi glazbu izvođačica koje se na njoj nalaze, onda će teško uspijeti jer će se Waitsovim fanovima više svidjeti izvorne izvedbe. Ako joj je jedina svrha da bude kolekcija uglavnom solidnih obrada koje ćemo poslušati jednom do dvaput u životu, onda je svoju svrhu i ostvarila i bit će brzo zaboravljena kao još jedna u nizu kompilacija bez puno mirisa i okusa.

Ocjena: 6/10

(Dualtone Music Group, Inc., 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X