U prekrasnoj fantaziji Wima Wendersa ‘Nebo nad Berlinom’ posrnuli anđeo u jednom se trenutku nađe usred nekog čudnog kluba na koncertu dva još čudnija benda. Nick Cave & The Bad Seeds u narednim će godinama postati jedni od najvećih, a onaj drugi, tih dana bratski im sastav, u nedjelju smo imali prilike slušati u Vintage Industrial Baru.
Sličnosti s Caveom nisu se svodile samo na pojavljivanje u istom filmu – njega i lidera Crime & the City Solution povezivalo je prijateljstvo još iz dana kada su u Australiji pravili svoje prve glazbene korake, a u vrijeme nastanka Wendersovog klasika sa Simonom Bonneyem svirali su bivši i budući članovi Boys Next Door, Birthday Party ili Bad Seedsa Rowland S. Howard i Mick Harvey. Nadalje, sam izričaj svih navedenih, kao i nekih drugih Bonneyevih suradnika poput pokojnog Epica Soundtracksa ili Davida Eugenea Edwardsa, ima dosta dodirnih točaka, ponajprije u mračnoj, pomalo i apokaliptičnoj atmosferi koja naizmjenice postaje brutalna i nježna, kaotična i razrađena do najsitnijeg detalja.
U drugi posjet Zagrebu stigli su godinu i pol dana nakon koncerta u Boogaloou koji je, sudeći po komentarima onih koji su gledali oba, bio slabiji od sinoćnjeg. Tome u prilog ide i činjenica da su ove godine objavili stvarno dobar album „The Killer“ s kojeg su u nedjelju odsvirali pet od sedam pjesama, uključujući i ponajbolje „River of God“ te naslovnu koju su ostavili za bis. Na njemu ima dosad najviše elektronike, no to se u Vintageu, što nikako ne predstavlja prigovor, nije toliko primjećivalo.
Ukupno su (ako sam dobro izbrojao) izveli dvanaest stvari, pri čemu moram priznati kako su mi nedostajale one eksperimentalnije i neurotičnije iz najranije faze, preciznije s EP-jeva „The Dangling Man“ i „Just South of Heaven“, odnosno dugosvirajućeg prvijenca „Room of Lights“. Teško se, međutim, može reći da je sve što smo čuli bilo lagano, a kamo li milozvučno – „The Bride Ship“ me, primjerice, i vokalno i instrumentalnim dijelom sjetila na one divljačke droneove i repetitivne mantre s prve dvije ploče Velveta, uz Simonovu životnu družicu, violinisticu Bronwyn Adams, koja je ‘igrala’ uloge i Johna Calea i Nico.
Od uvodne „All Must Be Love“ do završetka koji je uslijedio nekih 75 minuta kasnije, bili su i najtmurnija americana, iskonski blues punkerske sirovosti, ali i američki folk provučen kroz avangardni kaleidoskop. Godine i desetljeća bavljenja rock’n’rollom nimalo nisu naškodila Bonneyevom vokalu, jednom od onih kojima morate vjerovati o čemu god da pjevao. Iz aktualne postave grupe treba izdvojiti i gitarista Joshuu Murphyja koji je kratkim samostalnim setom otvorio večer. Uhvatio sam svega skladbu i pol, no ono što sam čuo bez problema bi se uklopilo u aktualni materijal Crime & the City Solutiona, ako već ne kvalitetom onda svakako zvukom.
Simon Bonney inspiraciju najčešće pronalazi na tamnoj strani, progovarajući o svim onim impulsima koji se, mada to ne želimo, skrivaju u bilo kome od nas, što sam, posebno u nedjelju, doživio kao dodatnu poveznicu s filmom spomenutim na početku teksta. Glavni likovi tamo su dvojica anđela koji mogu čuti što ljudi misle i shvatiti što osjećaju, pri čemu je malo koja od tih misli istinski sretna. Zahvaljujući tome, a i svom imidžu, u njihovom društvu baš nimalo ne bi stršao.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
