Dimitrije Dimitrijević u svom najplodnijem cvatu.
Možda je „Čar pitanje“ album kojem sam se najviše puta vraćao otkad sam ga recenzirao. Taj nesvjesni dio recenzentskog posla često zna odašiljati neke signale. Jer i recenzentski posao je svojevrsna drobilica sa suludim ritmom. Novi albumi dolaze kao na traci (nije da se žalim, to je dobro) i nikad ne ostaje previše vremenskog prostora za „poglede u retrovizor“. Koncerti su ti koji obično „odrađuju taj posao“. Bar je kod mene tako. Možda sebično pratim one koje volim, jer ih imam potrebu vidjeti i čuti na koncertu. I u takvoj postavci stvari, ne mogu biti recenzent „opće prakse“. Ukratko, nečiji talenti zahtijevaju više pažnje. I dobiju je.
No, kad se u tom ritmu neki album počne vraćati i u ono super malo vremena za pustiti si nešto po guštu bez obaveze (dok i tada razmišljate da bi bilo bolje i korisnije prihvatiti se „slušanja po obavezi“, ali vam vaša duša i mozak pokazuju srednji prst i puštaju nešto sebi po volji da bi malo odahnuli, a vi se prepustite tom „bezobrazluku“), onda se to ne smije zanemariti. Bar ne u ovom poslu. Jednostavno, kao da je „Čar pitanje“ htjelo nastaviti komunicirati. I onda smo komunicirali.
Što se recenzije tiče, dao sam mu skoro najvišu ocjenu u ta kontemplativna vremena koronapizdarije. Glupo vrijeme i za izdati album. Još gluplje, imati takav album i ne izdati ga. A opet i pored genijalnih uboda, to je sve mirisalo da Dimitrije Dimitrijević, odnosno Dimitrije Simović (kao pokretač te čar-začkoljice s imenima kako bi profiltrirao fanovsku esenciju – onu koja ga razumije u poetskim nivoima) tek razvija svoja krila. Impozantno je bilo i to „prvo protezanje“, jer nosio je breme prijašnjih kreativnih napregnuća, uzimajući u obzir rad niške grupe Igralom. „Čar-pitanje“ je zato u svom nukleusu bio album začetka – Simovićevog začetka u novom glazbenom obliku, novoj sredini, novim okolnostima, s mišlju „ne smiješ zajebati jer to možeš napraviti samo jednom“ u tom za njega „super svemu novom“ momentu. To baš nisu okolnosti za biti fokusiran na svoju kreativnost. Iako, možda su najbolje, za neke poput njega.
Par puta sam kasnije pomislio da bi to možda moglo biti najbolje od Dimitrija Dimitrijevića općenito, obzirom na „draži“ okolnosti. Pratio sam i kako se zbog promjene personela u sastavu Sare Renar adaptirao u čovjeka koji je istovremeno i bend uz Saru kao solisticu. Zbog toga je zajedno s njom napravio i prilično drastične promjene u aranžmanima na koncertima – i to nabolje. Možda sam i pomislio da je u tom periodu Simović Dimitrija Dimitrijevića stavio na neodređeno čekanje, što je samo dovelo do većeg iznenađenja kad mi je nedavno rekao da mu u roku od mjesec dana razlike pred kraj ove godine izlaze novi albumi Igraloma i Dimitrija Dimitrijevića. Hrabro, ili suludo, teško je reći… I opet potpuno nove okolnosti za Simovića koji je ovog puta, shvatili ste, na tri paralelna kolosijeka.
Igralom nije podbacio, dapače, u kreativnom napretku to je nasljednik albuma „Sunovrat“ iz 2018. godine. Potom nije bilo ni dovoljno vremena za pomisliti kako će ispasti novi Dimitrije Dimitrijević, a album „Leđa mala“ je izašao. Prije nego što krenem u obrazlaganje zašto je ovo apsolutni masterpiece, samo ću reći da mi je drago što „Čar-pitanje“ nije dobilo najvišu ocjenu iz razloga što ne znam kako bih onda ocijenio ovaj album. Valjda s 11. One koje zanima ocjena prije skrolanja, ona je 10/10, pa da se ne muče dalje.
„Leđa mala“ je potpuno drugačiji mindset od onog na „Čar-pitanju“. Spaljivanje mostova iza sebe. To volim. Tko danas mora gledati o čemu je razmišljao na prethodnom albumu i na osnovu toga raditi preinake i poboljšanja koja će prezentirati kao novo djelo, bolje da se ne bavi umjetnošću. Postoji glazbeni život i u tribute bendovima kao sigurna zona od nas što „mašemo perima“. A ovaj „wierdo“ je svoju „wierdo priču“ odlučio dodatno izokrenuti i mogu reći da je došao do neke svoje verzije popa koja zvuči kao kompilacija nekih od omiljenih autoriteta glazbe, ali na način promišljanja, a ni slučajno bilo koje vrste kopiranja. Jer genijalce se ne može kopirati. Njih volimo zbog toga kako misle, a sve ostalo je puki alat za približiti te misli.
U toj domeni „gornjeg doma“ stilovi kao stilovi su nebitni, jer tu vas čeka komunikacija, tu je glazba, a ne proizvođenje zvukova. Tako je i Simović s Dimitrijevićem otišao u tom smjeru. Na „Leđa mala“ kao da su ugurani svi stilovi, a opet niti jedan nije prošao bez temeljitih prilagodbi pjesništvu. I sve izvedeno s popističkom lakoćom. Većina nas je čula za roman toka svijesti, a ovo se doima u glazbenom segmentu kao „album toka glazbe“. S druge strane lirika kao da kreće iz nekog dadaizma da bi vas odjednom smjestila u srž problema u kojem se koprcate između vlastitih preispitivanja i još jače želje da se prepustite stazama kroz koje vas Dimitrije Dimitrijević vodi. A taj glas je poput nekog Malog princa – dječački iskren i u temama koje more „odrasle“.
Kad progovori o gubitku osjećaja ljubavi prema nekome, gotovo da strepite od svake naredne pjesme koja bi mogla imati obrise balade, jer ste već gadno ranjeni, a album tek počeo. Ali onda dođe nešto što nalikuje na counutry baladu iz koje kao da progovori glas najmudrije i najstarije u obitelji čiji savjeti su poput Božjih zapovjedi – mogu odmah na klesanje u kamen. Neki od nas su u dječjoj dobi imali susrete s takvim „super-bakama“ koje vam uglave nekoliko dobrih savjeta i time baždare životni put. Potom, ne znam je li ikome pošlo za rukom tako jasno ukazati na nazadnjačke društvene trendove, a ne ispasti ratoborni nazadnjak u tom pokušaju. Simović samo otpjeva: „Bilo pa prošlo“ i odmah se, bar meni, ukazuje slika onih muškaraca koji revnosno mole po gradskim trgovima i kojima nije jasno da su se uhvatili nečeg što se po logici stvari ne može vratiti jer je riječ o zastarjelim idejnim modelima. Bilo pa prošlo. Mogu oni molit’ do sudnjeg dana prezreni u svojoj nazadnosti misleći da mogu provoditi mušku samovolju u zabludi da je potvrda o braku istovremeno i neka vrsta vlasničkog lista. Nekad je moglo. Danas ne. Bilo pa prošlo. Klečanje u jednadžbi koja ne drži vodu. Kao i one ravnozemljaške gluposti. Možete imati svoje mišljenje o tome sve do trenutka dok niste kapetan broda ili pilot aviona – onda ćete se ipak ravnati po koordinatama sfere, a ne nečeg što koordinate ni nema. Ljudi su vjerovali da je Zemlja ravna ploča. Bilo pa prošlo. Koliko je Dimitrije Dimitrijević nastrojen kritički, toliko je maestralan i poetski. Osjećaj kao da o tome već pjevaju i ptičice na grani, dok neki pumpaju zamah svojim dogmatskim umišljajima.
Očekivano, gostuje i Sara Renar, ali je opet pjesma neočekivana – nimalo plošna u komunikaciji, kako se već to zna zalomiti parovima koji i pred mikrofon izlaze zajedno. Album mnoštva ritmova i stilova protkan mislima kojima bi nekad mogli dati i epitet „svakodnevnih“, tj. onih koje nas vrte u svojoj spirali, ali nikad o njima ne razmislimo dovoljno kako bi možda došli do pravih zaključaka. „Leđa mala“ ravnopravno igra na polju epike i na polju intime. Vrti vas i baca oko potki, zadirkuje ritmovima i vješto uvlači u različita ozračja od hermetičnosti samovanja s mislima u sobi, obiteljskog sjedenja u vrtu, do hoda nekim izmaštanim ulicama gdje vas privuče neki reggae iz daljine, ili vas okrzne neki street wise hip-hoper (da i uvjerljivo repanje Simoviću ide od ruke), ili kao da uđete u neki lokal u kojem je neki waitsovski spleen… Vjerujem da će svatko sklon dosadašnjem Simovićevom radu naći neku svoju izmaštanu sličicu u glavi kad se susretne s ovim albumom koji oduševljava i ohrabruje u zaključku da imamo ovakvog avangardnog teškaša na ovim prostorima kao što je Dimitrije Simović.
PS: Namjerno nisam pisao nazive pjesama. Neka svatko pusti da ga pronađe njegova, iako je doživljaj cjeline tu ipak najjači.
Ocjena: 10/10
(Menart, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
