Ratovanje protiv turbo-folka zapinje na svim mogućim frontovima. Zvijer koja se na ovim prostorima izlegla još u osamdesetima evoluirala je danas do statusa fenomena, pa čak i trenda. Da bi ga se pobijedilo, ‘neprijatelja’ treba dobro upoznati – stoga vam u četiri nastavka donosimo klasifikaciju najvažnijih pojmova i imena iz svijeta turbo-folka iz pera novinara i pisca Emira Imamovića. Nastavak četvrti i zadnji…
Ražnatović Svetlana Ceca: Na Ilidži pokraj Sarajeva, tek punoljetna cura iz Žitorađa je na Festivalu narodne muzike otpjevala: Ja sam cvetak, cvetak zanovetak i pobijedila. Svršena učenica Srednje poljoprivredne škole, smjer svinjogojstvo, ipak, postaje popularna tek dvije godine kasnije. Kako je završavala Fahretina, počinjala je Svetlanina era. Kroz poređenje dvije velike zvijezde turbo-folka može se slikovito ispričati priča o dva različita doba i dvije posljednje decenije dvadesetog stoljeća u ovom dijelu svijeta. Brena se, recimo, udala za tenisera, dok je Svetlana Veličković postala Ražnatović spektakularnim vjenčanjem s ratnim zločincem, kriminalcem i hitmanom jugoslovenske tajne službe, Željkom Ražnatovićem Arkanom; dok je Brena veličala Jugoslaviju i tugovala zbog nesretnih ljubavi, Ceca je pjevala o muškarcu čiji krevet na cveće miriše, a duša na zgarišta. Svetlana Ražnatović ima tridesetsedam godina, veliku kuću kod stadiona Crvene zvezde, puno djece i puno para. Iz neobjašnjivog razloga su joj narasle usne i grudi. Hapšena je zbog povezanosti sa Zemunskim klanom, srpskim gangom razbijenim nakon ubistva Zorana Đinđića.
Sakić Sinan: Sin vojnog bubnjara iz Loznice, pograničnog mjesta u Srbiji, po zanimanju elektro-varilac je kao mlad trenirao boks, koji će mu i kasnije, iako nikada nije imao više od šezdeset kilograma, ostati omiljeni sport. „Ja sam shvatio da nešto nije u redu kada sam vidio da je puna Zetra na koncertu Sinana Sakića, najavljenim samo jednim plakatom“, ispričao je sarajevski konceptualni umjetnik i rezident New Yorka, Nebojša Šerić Šoba, inače, odličan poznavatelj svih trash formi na Balkanu. Sinan Sakić, prva zvijezda Južnog vetra ima rijetko odanu i požrtvovanu publiku. Na njegovom prvom postratnom koncertu u Sarajevu, jedan je mladić na očigled osoblja hitne medicinske pomoći, zauzetih igranjem kola, iz džepa je izvadio žilet i izrezao se po rukama. Prvu pjesmu Sinan Sakić je snimio 1978. godine, da bi 1982., sa albumom Miko, druže moj, krenula histerija za vječito nasmijanim pjevačem koji je u svakoj svojoj pjesmi umirao od tuge između osam i trinaest puta. Ne računajući refrene.
Tucaković Marina: Što to bješe ljubav, jedna je od najljepših pjesama Olivera Dragojevića. Samo što pjesma nije skroz njegova. Istina, izvođačka prava pripadaju Oliveru, ali autorska dijele Marina Tucaković i njen suprug Aleksandar Futa Radulović. Ova Beograđanka je u proteklih trideset godina pisala za Mišu Kovača i Olivera, Severinu, Cecu, Džeja, Jelenu Karleušu, Brenu, Bijelo dugme, Magazin, Zdravka Čolića, Borisa Novkovića… I još uvijek piše. Za svakoga kome nije puno dati 7.000 eura za pjesmu. Nema precizne evidencije broja i naziva pjesama Marine Tucaković. Kao što nema bivše jugoslovenske republike u kojoj, među najvećim hitovima bilo kojeg žanra, nema barem jedan tekst Marine Tucaković.
Zagreb: Glavni grad Republike Hrvatske. Dok je u Beogradu ili Sarajevu turbo-folk prihvaćen od početka, istina prvo stidljivo, da bi tek nakon ratova postao mainstream, Zagreb je bio, odnosno važio, možda i krivo za – „nepokoreni grad“. E pa ako je bio, više nije. Ludnica, Pasha, Fontana, Nec, Titanic, Kod Bosanca… Za glazbu nije poznato, ali je za muziku sigurno da ne poznaje granice. I žilava je, to je neopisivo. Što je zgražanje veće, to je publika sve brojnija. Jer „Hrvati u sebi imaju žicu za tu muziku“. Tako kaže Slaven Bilić, izbornik nogometne reprezentacije Hrvatske, a njemu se u susjedstvu beskrajno vjeruje.
Život kao takav: Coca-cola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki, to je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama…, ultimativni je narodnjački hit devedesetih. Otpjevala ga je Violeta Viki Miljković, autorica izjave: „Kad čitam, ja uključim mozak“, suprotstavljene onome što je izrekla u posljednjoj strofi svoje najpoznatije pjesme: Neko voli knjige, šetnje i samoću, a ja i ti mali, mi živimo noću. Viki svako malo nastupa negdje u bivšoj SFRJ i tako, nesvjesno i tačno, pokazuje da Jugosfera možda jeste ekonomska nužnost, ali sigurno jeste jedinstven nekulturni prostor. Isti je u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, život nove elite i djece s čijih mobitela “zvone” Ceca i Seka, Mile i Dragana. Nema, dakle, uključivanja mozga, već ruke u zrak, štikle u pepeljare i svi zajedno: Coca-cola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki, to je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama…
A lijepo nam je toliko da gore teško može biti.
(Tekst je izvorno objavljen u sarajevskom magazinu Dani; Ravno do dna ga objavljuje uz dozvolu autora)
Nastavak prvi: Vodič kroz muziku koja je sahranila i nadživjela Jugoslaviju
Nastavak drugi: Kako je Mile Bas zagospodario Yu-estradom…
Nastavak treći: Kokainski vikendi, seksualne sklonosti i klavijature s greškom
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
