Ako postoji definicija što sve treba sačinjavati dobar country koncert (a da u to nije uračunato demoliranje saloona), onda je Dale Watson glazbenik koji s tom definicijom liježe i ustaje. Zagrebačka Tvornica je još jednom ‘gorjela’ zapaljena njegovim glazbenom vatrom.
Ima li Manu Chao svog country blizanca, odnosno glazbenika koji nije u stanju prekinuti koncert kad dobro zagrijana publika neprestano traži još? Ima. Zove se Dale Watson. Country odmetnik, rodom iz Alabame, vokacijom Teksašanin. Spoj bitange i južnjačkog dženlmena – odmetnik koji donosi pravdu. Izdanak bakersfieldske škole countryja Merlea Haggarda i Grama Parsonsa koja je sredinom prošlog stoljeća nastala iz protesta prema nashvilleovskom mainstreamu otupljene oštrice.
Dale Watson vrsta je osebujnog country glazbenika koji pjeva o gubitničkim životnim pričama običnih ljudi u kojima uvijek pronalazi svijetle iskre humanosti u sudbinama koje su gurnute u žrvanj gole borbe za opstanak. Daleov duboki i prodorni glas snage onog Johnnyja Casha samo je jedan od aduta njegovog bogatog koncertnog „arsenala“. Pored toga majstor je sviranja country električne gitare – naizgled škrt na tonovima, ali uvijek u pravom trenutku i na pravom mjestu kad je riječ o zajedničkom disanju s ritam sekcijom koju čini ostatak benda tj. Texas Two: kontrabasist i pjevač Chris Creeps i bubnjar Mike Bernal. I naravno njegov najjači adut je instink za komunikaciju s publikom koja mu tijekom koncerta ubrzo počinje „jesti iz ruke“, nakon čega on do svojih krajnjih granica neprestano daje još i još. Tako je bilo sinoć u Tvornici kulture. U skoro dva i pol sata nastupa više se nije znalo jesu li konstantni izlasci na bis sastavni dio koncerta ili je u pitanju bilo nešto izvanredno. A sve to je rezultat nečega što se u početku nije činilo toliko obećavajuće…
Za to objašnjenje potrebno je vratiti kazaljku vremena tri godine unazad, točnije na 18. lipnja 2009. godine. Mjesto događanja: zagrebačka Tvornica kulture, povod: prvi hrvatski koncert Dalea Watsona. Te večeri dvorana je skoro zjapila prazna i tada je u razgovoru kolega Aleksandra Dragaš razočarano izjavio: „Da je bar još sto karata prodano, pa da se ne sramotimo.“ No kad je Dale izašao na pozornicu i krenuo sa svojim odmetničkim countryjem punim ritma i emocija, okupljena publika je pala u trans, tako da je pozivanje na bis nakon završetka službenog dijela toliko bilo glasno kao da dolazi iz grla potpuno ispunjene dvorane. Te večeri Dale Watson je prodao i sve CD-e koje je donio u Zagreb…
Tri godine kasnije u istom prostoru koncert Dalea Watsona prenosio je uživo Hrvatski radio, a Veliki pogon Tvornice kulture bio je sve samo ne poluprazan. Publiku je sačinjavalo mješovito društvo domaćih poklonika bluegrassa sa Stetsonima na glavi, zatim stari rockabillyji, mladi i stari rokeri i naravni svi oni željni dobre svirke neskloni naglašavanju „plemenskih boja“, a sve ih je ujedinila glazba osebujnog countrymena.
Watson je promovirao novi album „The Sun Session“ koji je sniman u legendarnom Sun Studiju u Memphisu u kojem su svoje karijere počeli velikani Carl Perkins, Elvis Presley, Jerry Lee Lewis i Johnny Cash. No koncert je naravno bio više od toga. Watson je napravio iznimno toplu atmosferu, publika je učestvovala u kreiranju koncerata po starom „gažerskom“ principu naručivanja pjesama. Watson se u tome pokazao kao pravi virtuoz, sviralo se po sistemu tri pjesme od benda, potom narudžba od najgrlatijih i tako u krug u kojem su se nizale Watsonove autorske ode običnim ljudima, od čistača cipela („Big Daddy“) do kamiondžija („Drive, Drive, Drive), sve začinjeno baladama o utapanju ljubavne tuge u alkoholu ili pak posprdnim zezalicama poput pjesme „Country My Ass“. Pored autorskih tu je bio i solidan broj klasika country velikana, ali i rock evergirina ZZ Topa i The Beatlesa.
Karizmatični pjevač pokazao je da je iskusni stari mačak koji je prošao sito i rešeto, ili slikovitije kazano: južnjačke kokošinjce u kojima je žičana ograda često jedina zaštita od podivljalih redneckova ako stvari krenu po zlu i ako pjevač nije u stanju pokazati dovoljno autoriteta da nabrijanu energiju publike okrene u svoju korist. Pokazao je to jako dobro u situaciji na početku koncerta kad je netko iz publike dobacio: „Gdje je violina!?“, valjda kritizirajući oskudnu postavu trija. Watson se nije pravio gluh, nije ignorirao situaciju, već je istome vratio kako je misija „The Sun Sessiona“ instrumentalna ogoljenost u kojoj su pioniri rocka kreirali povijest i kako anonimnom znatiželjniku zvuk violine sigurno neće nedostajati tijekom nastupa. Zna Dale jako dobro da se na „revolveraški obračun ne ide naoružan samo nožem“.
Pravi profesionalac je bio i po pitanju radijskog emitiranja koje je išlo uživo. Svako malo bi u pauzama podsjetio i slušatelje da je riječ o izravnom prijenosu, ispričao poneku priču za najavu i brinuo se da ne postoji rupa u eteru između pjesama, a sve se to iz pozicije posjetitelja činilo spontano i prirodno. Također se unaprijed ispričao što bend ima set listu zbog isključivo zbog radijskih slušatelja, jer je to nešto što filingaš poput njega ne treba kad nastupa uživo.
Sinoćnji koncert Dalea Watsona, kao i onaj koji se dogodio prije tri godine spada u sferu nezaboravnih glazbenih tuluma, a ako su radijski slušatelji uspjeli doživjeti i djelić atmosfere kakva je vladala u Tvornici, onda je sigurno samo to da je uzlazna putanja Watsonove popularnosti u Hrvata tek startala za ovog 47-godišnjeg glazbenika. Jer iako je u pitanju country glazbenik, Dale Watson posjeduje specifični stav i štih koji zagrebačka publika itekako cijeni. Koncert je gotov, no slobodno se može reći: Dobrodošao Dale!