Bosanski psiho nastupio je na predzadnjem danu Festivala alternative i ljevice u Šibeniku.
Damir Avdić, poznat i kao Graha, Diplomatz i Bosanski psiho, jučer je na FALIŠ-u, s distorziranom gitarom u ruci, rekao sve ono što ostali predavači na festivalu misle, ali nije pristojno da to jasno i kažu: sistem je nepopravljiv i treba pasti! Jer ako su sve plemenite ideje, ideje socijalne pravde i smislenog života, poznate još od Platona, a u zadnjih se tri tisuće godina nisu nimalo približile realizaciji, tada ne treba živjeti u iluziji da svijet samo što nije postao bolji. Generalna proba za pogreb društva kakvog poznajemo počela je jučer na šibenskoj Maloj loži čim je Avdić opalio prvi riff „Human Reicha“.
A krivi su svi, nema nevinih. Tito, Štulić, Dugme, korporacije, frajeri iz teretane, virtualni revolucinari, neoliberalni robovlasnici, antiglobalisti, lijevi i desni, svi su oni poput kukaca pod Avdićevom čizmom. Nema tog moralnog, društvenog i umjetničkog autoriteta kojega Graha neće poslati u materinu. Vrijeme općeg raspada Avdiću itekako ide na ruku, jer bi prije dvadeset godina njegova brutalna poetika čamila na marginama scene, tamo negdje između Satana Panonskog i Francija Blaškovića. Danas je glasnogovornik koji to ne želi biti, trendovski alternativac što mu je bila zadnja stvar na pameti.
Bosanski glazbenik, koji ne poznaje pojmove poput produkcija ili aranžman, hejter je opće prakse, namjerno proturječan, publiku optužuje i s njom dijeli krivnju, ne dopušta joj ni da zaplješće. Njegove hiperrealistične, ogoljene glazbene slike nisu nimalo jednostavne za procesuiranje, pa ipak publika FALIŠ-a pokazala se poprilično vjerna festivalu. Šamarana teškim riffovima i udarana po ušima mučnom Avdićevom istinom, nije se dala otjerati.
Bosanski psiho vjerojatno nikad nije imao raznovrsniju publiku na koncertu, barem dvije generacije gledale su ga sinoć i shvaćale da Avdić stvara soundtrack za revoluciju, ali da pritom nije baš siguran kome vjerovati. Vjeruje, u prvom redu, sebi, a potom i bilo kome, pod uvjetom da taj bilo tko također vjeruje sebi, a ne čoporu.
Glazbeno gledano, Avdić je s odličnim uspjehom položio Hendrixovu filozofiju sviranja prema kojoj gitara može pričati barem jednako razumljivo koliko i sam pjesnik. S tim da kod Grahe nema nepotrebnog soliranja, njegova gitara priča punim akordima, cvili, reži, ljuti se. Bijesna je poput svog vlasnika.
FALIŠ je, nakon tri dana umjerenog kritiziranja, konačno lupio šakom o stol.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr