‘Damir Avdić: Pravi čovjek za kapitalizam’ – portret ‘Bosanskog psiha’

Svoju premijeru na ovogodišnjem 4. Starigrad Paklenica Film Festivalu glazbenih filmova imao je dokumentarac ‘Damir Avdić: Pravi čovjek za kapitalizam’ slovenskog redatelja Dušana Moraveca.

'Damir Avdić: Pravi čovjek za kapitalizam'

53-minutni dokumentarac o Damiru Avdiću kao jednoj od najneobičnijih pojava na umjetničkom nebu ove naše popularno zvane Regije jedan je od hvale vrijednih uradaka koji su se pojavili na programu ovogodišnjeg SPFF-a. Bez obzira što po minutaži nije riječ o cjelovečernjem, već filmu prilagođenom televizijskom formatu, „Damir Avdić: Pravi čovjek za kapitalizam“ bio je prvotno osmišljen kao film od 82 minute po riječima samog redatelja. Dušan Moravec je ispravno zaključio kako je sabijanje minutaže filmu dalo na prijeko potrebnoj dinamici, tako da se isti gleda u jednom dahu.

Kombinirano je nekoliko tehnika u pristupu i razradi portreta umjetnika, od toga da je Moravec Avdiću osmislio nekoliko modernih i inteligentno predočenih video singlova uklopljenih u film, pa do klasičnog road movie dokumentiranja i ‘prljavog’ kadriranja Avdićevog krstarenja Balkanom. Redatelj je proveo čak šest godina s Avdićem, od trenutka kad su se upoznali na jednom oskudno posjećenom koncertu u Tolminu pa do široke i koncertne, spisateljske i medijske afirmacije koja je nastupila nakon objavljivanja albuma „Mein Kapital“.

Izbjegnut je biografski pristup i nabrajanje faktografije, te Damir Avdić u tom segmentu ostaje nepoznanica, čak i kad kamera prati njegov dolazak u roditeljski dom u Tuzlu. Moravec ostaje cijelo vrijeme fokusiran na njegov rad, tj. stihove i glazbu koji pak u slučaju Avdićevog talenta izravnosti, jasnoće i zaokruženosti misli djeluje gotovo kao praćenje njegovog životnog puta, od posljednjeg rata na Balkanu, života u Americi, pa do pokretanja i stvaranja jedne od najneobičnijih glazbenih karijera na ovim prostorima. Tim riskantnim pristupom Moravec je poentirao dvostruko. Prvo je prikazao neraskidivost Avdića kao osobe od njegovog umjetničkog performansa, a kao drugo pojačao dojam autobiografskog u njegovim stihovima. Danas je prilična rijetkost naći umjetnika čiji rad se tako blisko može doživjeti i kao biografija, a da to naravno ima dovoljno smisla za privući publiku.

Avdić je pak u prezentiranju sebe kao umjetnika izvan formi djelovanja prilično oprezan i suzdržan, gotovo bi se moglo reći povučen. Ne boluje od toga da stvara famu oko sebe, već kao da se drži svog stiha o međusobnom upoznavanju onakvih kakvi jesmo. Dakle jedan od rijetkih nemegalomana s ovih prostora koji nema problema oko toga da kaže kako pod sasvim normalno uzima činjenicu da neke koncertne prostore poput ljubljanskih Križanki masovno baca u trans, dok drugi dan svira negdje pred pet ljudi u publici. Skoro svako ‘poznato’ ime ovdašnje scene lako bi prešutjelo takve ‘propuh partyje’ svoje karijere. Rade to i u benignijim intervjuima, a da se ne govori kad dođu u situaciju da se neko zainteresira o njima snimati film. Upravu u takvim detaljima se vidi Avdićeva veličina, jer on ne drži do toga što se zove kritična masa, a Dušan Moravec je također toga bio svjestan kad je takvim izjavama posvetio pažnju.

Pošto Avdić nije govorio o sebi, to su radili drugi i to opet po redateljevom egalitarnom pristupu. U doživljavanju Avdićevog lika i djela jednaku važnost su imali pankeri koji su izjave davali u zahodima klubova, kao i oni na čija imena i prezimena smo navikli u medijima kad se donosi sud o nečemu, bilo da dolaze iz glazbenih i književnih krugova. Time su ispravno na istu crtu stavljeni svi sugovornici, kao što je redatelj svakom gledatelju ponaosob ostavio na zaključak jesu li u dočaravanju onoga što Avdić znači ljudima uvjerljiviji bili njegov nekadašnji bendovski kolega Edo Maajka, pisac Miljenko Jergović, rock novinar Igor Bašin,  Avdićev izdavač Kruno Lokotar i drugi intelektualni ‘celebrityji’ ili anonimno likovi koji primjerice raspravljaju s Avdićem o najboljem rifu svih vremena ili predviđaju njegov sljedeći umjetnički korak. Ukratko sve to je pridonijelo shvaćanju (i prihvaćanju) fenomena Damira Avdića, za kojeg su se svi složili u jednom, a to je da je prejak, bez obzira imali ili nemali afiniteta prema onome što radi.

Zanimljiv je i podatak kako je Avdić Moravecu u potpunosti dao povjerenje u stvaranju i oblikovanju filma, te se nimalo nije uplitao u redateljev rad. Ukratko umjetnik je prepoznao umjetnika i ishod u takvim okolnostima nije ni mogao biti loš.

Ocjena: 8/10

(Škuc, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X