Damir Avdić objavio je novi album ‘Manjina’. Uskoro će ga i predstaviti zagrebačkoj publici koncertom u Močvari u petak 6. studenog. U velikom intervjuu za Ravno do dna s Damirom smo se dotaknuli ‘Manjina’ i manjina, europskih tehničkih prepreka, ZAMP-a, književnosti, kolektine savjesti i još ponekih stvari, jer Avdić je svakako osoba s kojom se to može bez zadrške.
Na albumu polemiziraš i oko pojma intelektualnog vlasništva. Jednom prilikom kad smo razgovarali prije par godina na temu autorskih prava, izjavio si kako sve što možeš kao glazbenik jest odabrati kome ćeš plaćati reket. No imaš li ipak riješen taj status? Npr. sviraš u Zagrebu pred obično ne manje od 500-600 ljudi, organizator po zakonu mora prijaviti set listu i uplatiti HDS-ZAMP-u određeni propisani iznos za tvoja autorska prava. Ide li taj novac tebi?
Damir Avdić: Ne. Taj novac uzimaju sebi. Imaju tu priču da čuvaju novac nekoliko godina dok se autor ne javi?! Neću da se javim. Nisam ih ovlastio da uzimaju novac za mene. Oni moraju mene pitati želim li to. To što rade je čisto reketiranje ovjereno od države. Ja znam da organizator mora platiti, ako ne plati poslat će mu muriju i prekinuti koncert. U Sloveniji postoji mogućnost da ispuniš formular, napišeš set listu, ime autora i kažeš da se odričeš svojih prava u korist kluba, da ne moraju platiti tim agencijama. Klub plati izvođača, zašto bi plaćao nekakvog posrednika? Oni koji štite autorska prava su oni koji kupe CD ili knjigu, a izvođačka, oni koji plate kartu za koncert. Sve ostalo je lafina.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=p5CIG3n0PQw[/youtube]
Poznato je kako Bandcamp i slične glazbene servise držiš idealnim za promociju i djelovanje glazbenika koji iza sebe nemaju marketinški tim (ili pak diskografsku kuću). Jesu li ti diskografi prilazili nakon što se dogodio mini hype oko tvog imena i rada u vrijeme albuma „Mein Kapital“ (ako jesu, očigledno si ih odbio) i što držiš nedostacima te vrste suradnje, generalno gledano?
Damir Avdić: Nisu. Ali ja i ne znam da postoje diskografi, osim Warner Brothers i Zdenka Franjića.
Zanimljivo je da ni nakon četiri objavljene knjige sebe ne smatraš i piscem. Zašto? Je li ti se spisateljska struka po nečemu posebno zamjerila? Zašto je loše biti pisac, ili možda, zašto je nedostižno biti pisac?
Damir Avdić: Ne, ne (smijeh) Tu se referišeš na moju izjavu, da nisam pisac, već samo pišem. Ja isto tako nisam ni muzičar, ja samo sviram gitaru. Razumiješ? Ja to volim! To je više od biti muzičar ili pisac. Ne moraš me zvati nikako, važno je da se rif čuje.
Koji je ovdašnji pisac imao veliki utjecaj na tebe? Andrić, Selimović, Kiš, Krleža…?
Damir Avdić: Baš si ih posložio… Sve što sam čitao imalo je neki uticaj. Vjerovatno nekih nisam ni svjestan. I nisu to samo velika imena, tu su i romani sa trafike, stripovi, priče koje sam kao klinac slušao od starijih… Dosta toga ja spominjem u svojim romanima i pjesmama, bilo da ih citiram, parafraziram, ili samo kažem ime u nekom kontekstu.
Zanimljivo je da sudjeluješ radom u kazališnim predstavama, započeo si karijeru kao čovjek u bendu, dakle svakako znaš funkcionirati u grupi, no kad je riječ o tebi kao glazbeniku i autoru ne želiš nikoga na pozornici kraj i iza sebe. Zašto po tebi Damir Avdić ne bi mogao funkcionirati s bendom?
Damir Avdić: Mogu ja funkcionirati i sa bandom, ali ne osjećam potrebu.
Jesi li tako definirao od samog početka, ili je sve krenulo od prvog improvizacijskog nastupa kad si shvatio da takav pristup drži vodu?
Damir Avdić: Nisam ni definirao, a nije bila ni improvizacija, bio je nastup.
I kada je to konkretno bilo?
Damir Avdić: Zametak toga je bio decembra ’95, sami kraj rata. Rupa u zidu je trebala svirati u Ljubljani, na Ex Ponto festivalu, ali niko od članova banda nije uspio dobiti dozvolu da izađe iz zemlje, osim mene. Mi smo znali da bubnjar vjerovatno neće ići pa sam zamolio Aidu Kurtović sa ljubljanskog Radio Študenta da nađe nekog bubnjara i da mu našu kasetu da da skine šta može. Na kraju sam došao samo ja i rekao da nema ništa od svirke. Svirali su još Hic Et Nunc i Majke, tako da se ne bi naročito primjetilo da nas nema. Ali onda se pojavio taj bubnjar, Primož Oberžan, The Stroj, tada je svirao u IN4S i sav nabrijan rekao ”hajde bar malo da probamo”… Svirali smo nekih dvadesetak minuta kad je uletio jedan od organizatora i rekao ”Hoće te li to svirati?” Izašli smo i odsvirali pet pjesama. Bilo je super. Na putu za Tuzlu sam razmišljao dosta o tome i mislim da sam tad odlučio da neću ovisiti ni o kome. Ako sam sam, onda sam sam.
Nagrađivani film redatelja Dušana Moraveca „Damir Avdić – Pravi čovjek za kapitalizam“ iz 2013. dobro je prošao na festivalima u regiji, je li ti bilo čudno kad je Dušan izrazi želju da snimi dokumentarni film o tebi?
Damir Avdić: Tad nisam baš ni razumio šta tačno hoće, onda smo se sprijateljili, išao je sa mnom po koncertima, snimao i jedan dan mi rekao da je film gotov. Nisam nikad imao osjećaj da me snima za nešto.
Nije mi poznat uspjeh filma izvan granica regije. Našao sam da je bio prikazan u Austriji i Njemačkoj u nekim art kinima, pa me slobodno ispravi. Dakle zanima me znaš li kako je to bilo prihvaćeno izvan našeg govornog područja, dakako ako imaš saznanja?
Damir Avdić: Dule kaže da film dobro prolazi, a kako još nije na internetu, očigledno putuje s njim po festivalima. A neki klubovi traže i da se prikaže kod njih i poslije imaju razgovor sa režiserom.
Prije godinu-dvije lomila su se koplja između novinara u BiH i Hrvatskoj oko tvog ideološkog stajališta, za jedne si bio ekremni ljevičar, neki su te čak proglasili i desničarem, hvatalo se tu i pojma anarhizma i slično, no ako se sve to stavi na stranu (a mislim da bi trebalo) u tvojoj poeziji i prozi ponajviše se provlači kritika nedostatka prihvaćanja odgovornosti, što je nekako i generalna boljka današnjeg svijeta. Smatraš li da je tako, jer iz odgovornosti proizlaze i moral i razmišljanje i stavovi itd?
Damir Avdić: Sve si rekao u pitanju. Prihvatiti odgovornost za ono što činiš.
Snosimo li stoga svi mi kolektivnu odgovornost za sve što nam se događa, jer i nedjelovanje je odluka o djelovanju?
Damir Avdić: Naravno. Ja ne vjerujem da su ljudi ovce. Ako sam ”zaveden”, onda sam ili imao razloga da budem zaveden, ili sam želio biti zaveden, ili me je bilo strah pa sam pustio da me zavedu. Ovo treće je najgore. Ako te je strah, onda bježiš. Bježanje je prihvatanje odgovornosti, da ne učiniš zlo koje se od tebe traži.
I posljednje, muči li te doista nesanica, kako sugerira istoimena pjesma s novog albuma?
Damir Avdić: Opisao si ti dobro tu pjesmu u recenziji, znaš da me ne muči.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
