‘Mainstream Horror’ još jednom odjeknuo u Zagrebu, ovog puta u četvrtak u Vintage Industrialu. Glavni i jedini akter i ovog puta: Damir Avdić.
Kroz godine sam ispisao stvarno puno tekstova o Damiru Avdiću, no jednu stvar sam nekako uvijek zaboravljao spomenuti, a to je da usprkos svim crnjacima, surovim i neuljepšanim prikazima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti njegove pjesme ponekad sadrže i dozu humora, preciznije rečeno satire. (Anti)junaci tih pjesama tako znaju biti revolucionari koji se protiv globalnog imperijalizma bore osnivanjem grupa na Facebooku i porno zvijezda Tera Patrick koja ‘dijeli’ stih s Evom Braun, dok 2Paca koji mu nudi drogu i kurve odbija jer ga je otac učio da je ‘to za pedere i slabiće’.
Možda i zbog toga na njegovim je svirkama uvijek dobra, nerijetko i navijačka atmosfera premda se po tom pitanju sinoćnji nastup u Vintage Industrial Baru nije mogao mjeriti s onim koji je prije nešto manje od godinu dana održao u Močvari. Tom je prilikom svako malo silazio s bine i svirao među publikom, što mu je u četvrtak onemogućavala ograda postavljena ispred stagea, a nešto sterilnija reakcija okupljenih ujedno je i najveća razlika između ta dva koncerta. Set-lista je, naime, ponovno u prvi plan gurnula prošlogodišnji, još uvijek aktualni album „Mainstream Horror“ s kojega je u Vintageu odsvirao, ako se ne varam, čak osam od deset pjesama.
Otvorio je istoimenom skladbom i brutalnom „EUtanazijom“, a prvi veliki trenutak, barem potpisniku ovih redaka, bila je izvedba „Human Reicha“. U narednih osamdesetak minuta dobili smo presjek čitave Avdićeve karijere, počevši od „Lucifera“ i „Brate“ s debija „…od trnja i žaoka“ koji će iduće godine proslaviti svoj dvadeseti rođendan, preko kultnih „Bratstvo i jedinstvo“ i „Komunist Vs. Nju Bosniše Kultural Revolušn“ pa do, uvjetno rečeno, ljubavnih poput „Biću kamen“.
Njegova opaka jezičina ponovno nije štedjela nikoga – u svoja tri mikrofona (ili pokraj njih) pljuvao je istini u oči i urlao protiv kapitalizma, imperijalizma i salonskih ljevičara, religije i jugonostalgije te me još jednom natjerao da pomislim kako pjesme radi nakon što pogleda dnevnik ili pročita vijesti na portalima i potpuno se raspizdi.
Neki od Damirovih likova, primjerice dvojica tuzlanskih šanera iz „Rusvaja“, djeluju mi vrlo slični onima o kojima je davno pjevalo Zabranjeno Pušenje, s tim da su danas, 30-40 godina i jedan rat kasnije, prepuni dubokih ožiljaka i trauma. Kao i na „Mainstream Horroru“, iznova me razvalila autobiografska „19“, stihovima ‘onda je rat stao i trebalo mi je deset godina da shvatim da se život neće nastaviti tamo gdje je stao kad je rat počeo’, ali i jednostavnom premda vrlo lijepom temom na gitari.
Odsvirao je i direktne, opore, no duboko emotivne „Sine“ i „U očima moje djece“ koje spomenutim likovima na leđa stavljaju možda i najteži teret. Razočarani su, sredovječni, izmučeni, prevareni i poniženi; sve to, međutim, moraju potisnuti radi onih koji dolaze jer sigurno ne žele biti krivi što su ‘u očima svoje djece podigli rešetke’.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
