Damir Urban i njegova četvorka će u četvrtak i petak održati dva koncerta u Tvornici kulture, može se reći da je to odavno tradicionalna priča u ovo doba godine. Sretna okolnost u promotivnom smislu je što je Damir u međuvremenu skoknuo do Zagreba na predstavljanje Exitovog Sea Star Festivala koji će se iduće godine održati u Umagu, pa smo mimo svih tehnoloških izuma koji nam spašavaju vrijeme u komunikaciji na daljinu, ali kradu ljudski kontakt, mogli sjest i u miru popričati.
Ok, riječi HNK je bio na dobrom glasu, tj. za neke na lošem glasu…
Damir Urban: To je ipak velika institucija i pije deset posto ukupnog gradskog proračuna za kulturu tako da bi bilo suludo i nefer da kazalište ne radi, bez obzira što su danas te svote puno manje nego što nekad bile i ako uzmeš u obzir da cijela scena dobiva ostatke od kazališta. Tako da kazalište preživljava. Ali da bi pričali o publici i sceni, ona je puno šira od jedne dimenzije. Danas svi sve gledaju kao na neku konkurenciju, čak i bendovi jedni drugima podmeću nogu ne shvaćajući da ako ne postoji više bendova takve vrijednost da stvar propada generalno. To je zapravo svima u interesu, jer će, primjerice, klub u kojem si ti svirao i imao rasprodan koncert, sljedeće godine kad nazoveš da bi došao opet, gazda će ti reć’: “Ali ja sam zatvorio. Jer nakon vas više nije bilo ničega. Sve što sam radio nakon vas bila je pušiona.” Tako da je meni u interesu da bendovi kao moj, ili bolji i uspješniji rade, jer će to i meni dati kruha. Ali ne znam jesu li svi toga svjesni? S druge strane svi smo vezani. Ako se netko pobrine za književnike, ako se netko pobrine za pjesnike, slikare… ja ću imati publiku koja je educirana i spremna za čuti dobru glazbu. Ako nitko ništa ne objavljuje, ako pjesnici, književnici i slikari ne postoje na sceni, ja gubim publiku, imam je sve manje jer zapravo vlada kolektivno tupilo i mene više zapravo nitko ni ne sluša. Idu slušati bendovi koji im isporučuju zabavu koju oni razumiju i želim ti reći da smo mi svi vezani kao tkivo, kao osoba. Kao što čovjek vodi brigu o cijelom tijelu, tako mislim da je nemoguće voditi brigu o samo jednoj domeni, a da te pritom ne zanima što je s ostalim segmentima scene. Meni se čini da je potez bivšeg ministra, a i sadašnjeg, a možda i onih bivših, da se cijeli taj segment koji ne nosi zabavu, već ima i nekakav edukativni dio priče, da se prikazuje kao uhljebi, kao netko tko ne zarađuje dovoljno love pa ga je potrebno pomagati i da je to kao nešto loše. To se radi već odavno da bi ovaj kapitalistički sistem živio i dalje i da opstaju samo oni koji zarađuju dovoljno. I vrijednost se počela određivati po tome koliko tko zarađuje. Ako zarađuje puno onda je on bolji od ovog koji zarađuje manje što je naravno, pogotovo u kreativnim segmentima, slučaj da je obrnuto.
Znači loš je PR za kreativu, a opet nitko tu ne gleda da primjerice Urban & 4 živi u toj nekoj tržišnoj utakmici već skoro 20 godina. Govorim to u smislu da ako se ulaže i pomaže pravima na početku, oni će nakon faze afirmacije donositi tu neku dodanu vrijednost. Mislim, uvijek su ti početni ulagački iznosi smiješni spram toga da se unutar ovog društva može afirmirati punokrvni umjetnik koji na kraju krajeva možda i može živjeti od toga.
Damir Urban: Treba imati u vidu da mi kao bend puno lakše dođemo do svoje publike nego neki književnik ili pjesnik. Znači mi imamo živu publiku kojoj ja mogu nešto oči u oči reći, ako ništa drugo, mogu svirati i tuđe pjesme. Pisac ne može pisati tuđe knjige. Tako da imamo nešto povoljniju situaciju, jer ta glazba se može emitirati i na radiju, neki spot vrtjeti na televiziji… Tako da je nama ipak možda lakše nego nekim drugim granama. Ako ćemo biti skroz realni, moju slobodu i uopće tržišno funkcioniranje i nekakvu neovisnost mi omogućuje ipak kompromis. I ako ćemo gledati što je mene dovelo u ovu situaciju onda naravno da je to da ustraješ dugoročno u jednoj ideji, da si nepotpkupljiv, pravovjeran i sve to, ali i nešto komercijalnije pjesme koje ti daju mogućnost da nakon jedne uspješne komercijalne pjesme možeš pet godina raditi nešto potpuno drugo na krilim uspjeha te jedne pjesme. Znaš, ako netko ne radi takav kompromis onda možda nema ni šanse. ‘Ajde probaj to pitanje postaviti mladom punk rock bendu i objasni mu kako da dođe do radija ili televizije? A da imaju neki svoj stav i nisu recimo, S.A.R.S. ili Dubioza koji koketiraju i s drugom stranom i njoj se izruguju, ali izrugivajući i parodirajući si time na neki način i najbliži tome, ali nebitno. Mislim, sve radio stanice su se pretvorile u aplikacije koje vrte reklame i jednu kaiš glazbu gdje ništa ne iskače. Gdje da se to pusti?
Pa dobro, to formatiranje radija je dovelo i do toga da nema šanse da išta čujem u eteru od Urbana & 4 s „Mamuta“ koji je zadnji album. Što se radija tiče, ti nakon „Žena dijete“ nisi ništa ni snimio.
Damir Urban: Eto, a mene uzimaš za primjer kao nekog tko može preživjeti na sceni, pa ti si lud. Ne znam, je li ljudi to razumiju, ali uzmimo da imamo najboljeg slikara velikih formata, recimo plavih ulja na platnu koji to što radi radi najbolje na svijetu. Tko će to naručit, tko će to kupit? Kako će on preživjeti? On da bi preživio mora slikati jedrenjake i manje formate. Naravno da sad blagajnica iz Konzuma na ovo moje može postaviti pitanje: „A zar je meni lakše?!“ Ali imamo situaciju da možda imamo vunderkinda kojeg država lupi nogom u guzicu i kaže: „Evo ti tržište!“ I on da bi preživio počne raditi kompromise i slika portrete poznatih osoba koje onda naši veleposjednici po svojim dvorcima vješaju i slika kalendare i slične pizdarije. Pa zadatak države je upravo da ono najbolje od sebe potpomaže i na neki način to postane brend te države. Kad ti i ja pričamo o Francuskoj, pa ne pada ti na pamet francuski ministar prometa i veza ili francuski ministar branitelja ili francuski ministar financija. Jel ti znaš tko su oni?
Ne.
Damir Urban: Pa šta ti prvo pada na pamet kad se kaže „Francuska“?
Kultura.
Damir Urban: Pa tako je! Kultura! Njihova glazba, moderna umjetnost, njihova nezavisna filmska scena, a ne zavisna filmska scena, naravno jer oni koji idu niz vjetar trenutnim političkim trendovima, njihovu kulturu ne pamti nitko duže od trajanja te politike. Imamo i mi toga tu. Dodvoravanje novom socijalizmu je dovelo do toga da čim se promijenio sistem da mi više ne znamo za te umjetnike. Ostali su isključivo oni koji su bili svoji tada i sad. Znači oni koji su nezavisni o bilo kakvoj političkoj struji. Francuska, Njemačka, Rusij… meni kad ih spomeneš samo su mi pisci na pameti, a neki su morali i emigrirati iz svoje zemlje zbog sulude politike, ali su danas tako Nijemci itekako svjesni da su ti ljudi koje su nekad potjerali iz vlastite zemlje najprepoznatljiviji u svijetu. Hoću reći, da to naši očito nisu prepoznali. Oni nisu prepoznali koliko naša glazba, naši kipari, slikari, pjesnici, pisci, glumci, režiseri, dramaturzi i drugi su zapravo dobar izvozni proizvod. Kurče se njima jedino kad ovi osvoje neke nagrade, ali ako se ogoli istina, ti ljudi su van otišli trbuhom za kruhom jer im vlastita zemlja nije omogućila da rade ono u čemu su zapravo najbolji. Vrlo jednostavno. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
