Rijetki su glazbenici uz koje prefiksi poput ‘kultni’ i ‘neizmjerno utjecajni’ ne djeluju kao pretjerivanje, a jedan od njih svakako je i Damo Suzuki.
U sedamdesetima bio je pjevač krautrock skupine Can čiji su albumi „Tago Mago“, „Ege Bamyasi“ i „Future Days“ postavili temelje post-punku, no waveu, eksperimentalnoj, improviziranoj pa čak i ambijentalnoj glazbi. Posljednjih desetljeća putuje svijetom i nastupa u društvu lokalnih muzičara koje najčešće upoznaje uoči samog koncerta. Idućeg četvrtka (22. lipnja) na pozornici zagrebačke Močvare tako će mu se pridružiti članovi bendova Franz Kafka Ensemble, Šumski i Šumovi protiv valova. U razgovoru za Ravno do dna prisjetio se početaka s Canom, krautrock scene, borbe s teškim bolestima, te nam otkrio svoje poglede na glazbu, umjetnost i život općenito.
Vraćate se u Zagreb nakon više od 10 godina, sjećate li se još prvog koncerta koji ste održali ovdje?
Damo Suzuki: Nažalost, pamćenje mi nije jača strana. Ako se ne varam, radilo se o zajedničkoj turneji s Cul de Sacom ili s nekolicinom „sound carriera“ iz Njemačke (u stvari je nastupao sa zagrebačkim bendom Tena Novak, op.a.). Nisam siguran, nikad nisam bio sklon dokumentiranju i zapisivanju.
Nastupit ćete s nekima od najistaknutijih hrvatskih eksperimentalnih glazbenika, jeste li upoznati s njihovim dosadašnjim radom?
Damo Suzuki: Pokušavam stvarati u trenutku, prilagoditi se glazbi bez ikakvih ranijih saznanja i iskustava. Upoznat ćemo se tijekom nastupa, to je sasvim dovoljno. Ne poznajem njihov rad, općenito ne slušam previše glazbe. Eventualno malo klasike prije spavanja.
Kako birate svoje „sound carriere“, glazbenike koji će u određenom gradu svirati s vama?
Damo Suzuki: Zapravo ih ne biram ja, već promotori. Mogao bih to učiniti sam i takva sviračka kemija bi mi savršeno odgovarala. No, volim upoznavati nove ljude i surađivati s njima, čak i onima koji mi nisu slični, doživjeti avanturu i konflikt na pozornici, raditi stvarnu, a ne planiranu glazbu. Želim biti slobodan i stvarati uz pomoć najrazličitijih „sound carriera“, s iznimkom onih koji sviraju previše agresivnu muziku i onih koji štuju Sotonu.
Recite mi nešto o samom konceptu „instant skladanja“, kada ste počeli s tim i što vas je inspiriralo?
Damo Suzuki: Taj je koncept prisutan od samog početka, ne samo u glazbi, to je naprosto Damo Suzuki. Moja je misija pomoći ljudima da pronađu sami sebe. Živim vrlo mirno i ugodno, bez stresa, što je najlakše postići ako si svoj. Ali pošto je glazba oblik komunikacije, trebam još nekoga pored sebe. Važan segment je, dakako, i publika – mi dajemo, oni primaju i šalju natrag uz odgovarajući „feedback“. Dijelimo trenutak, isto vrijeme i prostor, nije mi cilj stvarati samo glazbu, već situaciju, platformu na kojoj se razmjenjuju emocije i ideje.
Sam projekt „beskonačne turneje“ započeo je 19. ožujka 2003. godine, kada je Amerika bombardirala Irak. Bio sam u zračnoj luci u New Yorku i na jutarnjim vijestima vidio izvješća o napadima. Osjećao sam tugu, razočaranje i bijes te sam se protiv bilo kakvog nasilja odlučio boriti glazbom, koristiti je kao oružje. Kada zavlada nasilje, komunikacija nestaje, a ja je s uvijek drugim i drugačijim muzičarima pokušavam ponovno probuditi. Komuniciramo glazbom koja nastaje na licu mjesta, mislim da je to najprirodniji i najpošteniji način sviranja. Svi krećemo od nule, što dovodi do komunikacije i razmjene energije u najčišćem obliku.
Imate i vrlo osebujan pristup pjevanju, odnosno stihovima koji su nerijetko izvođeni i na nepostojećim jezicima. Nekoć ste to nazivali „jezikom kamenog doba“.
Damo Suzuki: Jezik kamenog doba je koncept koji sam stvorio prije desetak godina, a baziran je na činjenici da niti jedan jezik u stvari nema značenje. Ljudi pronalaze vrijednost u samom govoru, što je pogrešno. Ono što se nalazi iza riječi je mnogo važnije, onaj osjećaj da nekoga razumijete iako ne govorite njegov jezik. A razumjet ćete ga ako mu posvetite dovoljno vremena. Taj osjećaj je ljubav, a nazvao sam ga jezikom kamenog doba zato što smo ga zaboravili, izgubili u današnjem, strogo kontroliranom svijetu.
Rođeni ste i odrastali u Japanu, kako ste uopće završili u Njemačkoj i postali pjevač Cana?
Damo Suzuki: Sve se u životu događa slučajno, a ja ga takvog i prihvaćam. Neke stvari, poput zemlje i grada u kojoj si rođen, ne možeš promijeniti i one ostaju u tebi čak i kada pronađeš sebe i svoje mjesto u životu. Moj tadašnji plan bio je zaraditi dovoljno novca za odlazak iz Japana i pronaći neke kontakte. Nisam znao zašto ga moram napustiti niti planirao gdje ću završiti. Radilo se o ideji koja se iznenada pojavila, kao da je s neba pao kamenčić i udario me u glavu.
Jeste li prvi koncert s Canom zaista održali iste večeri kada ste se upoznali s njima, bez ijedne probe?
Damo Suzuki: Da, upravo tako. Nisam poznavao njihovu glazbu, a ni oni nisu znali kako pjevam. Jednostavno smo bili na istom mjestu u isto vrijeme, u muenchenskoj ulici Leopold, u proljeće 1970. U to vrijeme sam pokušavao glumiti u mjuziklu „Kosa“, no u stvari sam se prilično dosađivao. Moguće je da sam izvodio nekakav ulični performans koji se svidio Holgaru (Czukay, basist Cana, op.a.) pa me pozvao da tu večer nastupim s njima. Bila je to velika stvar za pjevača bez iskustva, pogotovo jer je dvorana bila puna, s oko tisuću posjetitelja.
Krautrock danas ubrajaju među najutjecajnije pravce u glazbenoj povijesti. U kakvim ste odnosima bili s drugim bendovima, je li se radilo o usko povezanoj sceni?
Damo Suzuki: Tih dana sam se više družio s ljudima izvan svijeta glazbe, a i prijateljstvo je prilično širok pojam. Poznavao sam Klausa Dingera iz Kraftwerka koji je kasnije pokrenuo Neu, a bio sam dobar i s njegovim bratom Thomasom. Često smo se nalazili u njegovom studiju i snimali. Bliski su mi bili i članovi grupe Amon Düll, s Manijem Nemeyerom (Guru Guru) sam održao nekoliko zajedničkih koncerata… Međutim, najbolje sam se razumio s ekipom iz Hawkwinda – Lemmyjem, Nikom Turnerom, Stacijom…
Albumi poput „Tago Mago“ i „Ege Bamyasi“ i danas predstavljaju nepresušan izvor inspiracije mladim glazbenicima iz čitavog svijeta. Jeste li tada osjećali da radite nešto posebno, nešto što nitko prije vas nije pokušao?
Damo Suzuki: Nitko od nas nikada nije pokušavao učiniti nešto posebno, ljudima koji su stvarno kreativni takve stvari dolaze sasvim prirodno. Kreativci imaju potpunu slobodu u stvaranju i to iz nečije perspektive može zvučati drugačije od svega što je dotad čuo. Ukoliko bi pokušao učiniti nešto posebno, značilo bi da djeluje unutar sistema, a pravi umjetnik egzistira paralelno s tim sistemom. Važan faktor kreativnosti je i provokacija… ali sve to mora doći prirodno i spontano.
Can i svijet glazbe napustili ste kada ste se pridružili Jehovinim svjedocima. Jeste li i danas povezani s njima?
Damo Suzuki: Nisam već dugo, iako i dalje smatram da je Biblija suština svega i svuda je nosim sa sobom. Želio bih da što više ljudi pročita taj prekrasan dar koji smo dobili od Boga.
Kako ste ponovno počeli nastupati, što vas je motiviralo da se vratite na binu?
Damo Suzuki: U nekoliko navrata sam napuštao glazbu i uvijek joj se iznova vraćao. U osamdesetima sam pobijedio rak i jednom prilikom, nakon što sam se oporavio, na nekom festivalu sam gledao bendove i shvatio da ponovno želim nastupati. Volim raditi glazbu i ne mogu bez toga. Trenutno se nalazim na turneji po Balkanu, poslije tri i pol godine borbe s teškom bolešću, točnije još jednim karcinomom. Osjećam se dobro i stvarno sam sretan što opet mogu putovati i svirati s lokalnim muzičarima. Bez tog osjećaja sreće koji želim podijeliti, ne bih ni mogao stvarati. Pronašao sam svoju životnu misiju i moram nastaviti s njom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
