Albarn je snimio težak, dobrom dijelu svoje fanovske baze vjerojatno i pretežak album koji neće iznjedriti velike hitove niti obarati rekorde na streaming servisima.
Da sam ovaj album recenzirao dva-tri dana ranije, vrlo vjerojatno bih mu dodijelio neku jedva prolaznu ocjenu. Nekoliko slušanja kasnije dojam je bitno bolji, a da sam pričekao još koji tjedan, nije nemoguće i da bih ga proglasio remek-djelom. Ne radi se, srećom, o početnom stadiju bipolarnog poremećaja ili neke druge psihičke bolesti, već je drugo samostalno izdanje Damona Albarna jedna od onih ploča koje svakim idućim pritiskom na tipku ‘play’ otkrivaju nešto novo, pokazujući izlaze iz zbunjujućih žanrovskih labirinata i spajajući zvučnu sliku iz razlomljenih glazbenih puzzli, povremeno i unutar jedne jedine pjesme.
Daleko od toga da nas lider Blura, Gorillaza i supergrupa The Good, the Bad & the Queen i Rocket Juice and the Moon nije naviknuo na slične eskapade – hermetičnim „Think Tankom“ svojedobno je zakucao zadnji čavao u lijes britpopa, dok je uspjeh „Plastic Beach“ Gorillaza ‘proslavio’ skladanjem teško slušljive opere „Dr. Dee“.
Referentne točke materijala skrivenog iza dugačkog naslova „The Nearer the Fountain, More Pure the Stream Flows“ osim u spomenutom „Think Tanku“ otkrivamo i u povratničkom albumu Blura „The Magic Whip“, kao i u Albarnovom solo debiju „Everyday Robots“, no preciznije bi bilo reći kako jedanaest novih pjesama predstavlja njihovu nadogradnju, i to u smjeru eksperimentalnije, teško prohodne baladistike u kojoj se sudaraju atonalni gudači, dozlaboga tmurna elektronika, proganjajući jecaji klavira i skrušeni vokali.
Mjestimice, kao u „The Cormorant“ ili najboljem od tri instrumentala „Esja“, prepoznaje se i elektronskiji ogranak krautrocka, ponajviše trio Harmonia i njihova proslavljena suradnja s Brianom Enom, a završni djelić mozaika su sličnosti s radovima islandskih čudaka Sigur Ros. Ovo posljednje ne treba čuditi jer je album i proizašao iz orkestralne kompozicije posvećene Islandu, nakon čega je u cijelosti snimljen u Damonovom studiju u Reykjaviku.
Najekstremnijih dvije minute i 52 sekunde ipak nam stiže u obliku „Combustion“ u kojem se melodija tek pred sam kraj uspijeva probiti kroz kakofoničnu no wave/free jazz buku. „The Tower of Montevideo“ zvuči kao Gotan Project u depresiji, dok „Particles“ djeluje ne samo poput završnice ovog albuma, već i glazbene pratnje odjavnoj špici svijeta koji smo poznavali. Nasuprot njima stoje relativno ortodoksnija premda vrlo elegična naslovna stvar te, u nedostatku bolje riječi, popističnija „Royal Morning Blue“ koje su i najbolje što su ovom prilikom napravili Albarn i posljednjih godina najvjerniji mu suradnik Simon Tong (The Good, the Bad & the Queen, ex The Verve).
Tekstovi, čak i kada ne govore o tome, dobro pogađaju atmosferu nesretnih vremena u kojima živimo, bilo da za inspiraciju uzimaju tako savršeno običan trenutak u kojem se kiša pretvara u snijeg („Royal Morning Blue“) ili smrt Tonyja Allena, prijatelja i suborca iz brojnih projekata (‘in the beautiful past left so desolate now/when you seemed immortal’).
„The Nearer the Fountain, More Pure the Stream Flows“ izašao je nedugo nakon nove ploče Duran Duran u kojoj se u ulozi gitarista i koautora pojavljuje Graham Coxon, druga ključna figura iz dana Blura. Za razliku od njega i te nesumnjivo lukrativne gaže, Albarn je snimio težak, dobrom dijelu svoje fanovske baze vjerojatno i pretežak album koji neće iznjedriti velike hitove niti obarati rekorde na streaming servisima. Mislim da je upravo to ono što ga čini značajnijim autorom ne samo od Coxona, nego i od velike većine njihovih suvremenika iz devedesetih.
Ocjena: 8/10
(Transgressive, 2021.)