Vjerojatno nije pretjerano iznenađujuće da, nakon desetaka godina praćenja popularne glazbe, kažem da su mi prodavaonice ploča ili CD shopovi, ili odjeli multimedije uvjerljivo najdraža vrsta dućana. U skladu s time, “High Fidelity” visoko kotira na listi najdražih filmova. No jedan izlet u Beč me podsjetio da ljubav ponekad boli, pa tako i ljubav prema glazbi.
Nakon što je u siječnju ove godine izdana kolekcija pjesama Boba Dylana iz vremena albuma “Time Out of Mind” nazvana “Fragments – Bootleg Series Vol. 17”, zapanjujuća je bila njena cijena u svim njenim trgovinama. Peterostruki box set je koštao otprilike 180 eura, a dvostruki CD s knjižicom – otprilike 46 eura, što je bitno skuplje od prethodnih njegovih volumena sličnih formata. Poštovatelji njegovog rada će se sjetiti da je “Travelling Thru – Bootleg Series Vol. 15” (set od 3 CD-a) stajao cca 30 eura, a dvostruka verzija “Springtime in New York Vol. 16” – 27 eura. Kolega Hrvoje Horvat je u Večernjem listu cijenu seta “Fragments” opisao kao preskupu, no većih rasprava na tu temu nije bilo. Prilikom boravka u Beču povodom koncerta Vana Morrisona posjetio sam Media Markt, koji ima odjel gdje se prodaju CD-ovi i – iznenađenje! Cijena dvostrukog CD-a “Fragments” – 20 eura! Nije riječ ni o kakvom defektnom primjerku ili rasprodaji ili akciji. Istini za volju, cijena od cca 46 eura je najčešća i na internetskim prodajnim mjestima, iako se sve više može naći i jeftinije.
Je li onda cijena od 46 eura za Boba Dylana, umjetnika koji je svoju reputaciju izgradio na empatiji prema poniženima, potlačenima, siromašnima, bila samo loš tržišni eksperiment od kojeg se odustaje, ili naznaka kretanja daljih trendova? Godine 2021. se pojavilo izdanje Dylanovih suvremenika, grupe The Beach Boys, “Feel Flows”, peterostruki box set s originalnom cijenom od otprilike stotinjak eura. Godinu dana poslije, pojavilo se šesterostruko izdanje, “Sail On, Sailor” (po svemu usporediv sa setom “Feel Flows”) i u internet prodaji stoji otprilike 130 eura. Izdanje Toma Pettyja, box set “American Treasure” (4 CD-a) prodavao se po cijeni nižoj od 30 eura. Koju godinu poslije, box set istog izvođača “Wildflowers” (4 CD-a) stoji pedesetak eura.
Bilo bi lijepo da su sve to izuzeci, ali nisu. Prije nekoliko godina, cijena od sto eura za koncertnu ulaznicu svjetski poznatog izvođača (bilo kojeg) je bila psihološka granica, danas je psihološka granica odustala druženja s cijenama ulaznicama. Turneje su rasprodane (Elton John) ili blizu toga, s nikad višim cijenama ulaznica. Evidentno je da se kupovanjem ulaznice za koncert kupuje opći doživljaj, a LP ploče, CD-ovi, DVD-ovi, možda i BluRayevi postaju “merchandise”, luksuzan dodatak, nešto što se stavi na policu da lijepo izgleda. Evidentno je sve veće raslojavanje cijena glazbe bilo da je riječ o nosačima zvuka, bilo da je riječ o koncertima, dočim mlađi izvođači (pogotovo lokalni) spoznaju život na turnejama na teži način.
Podizanjem cijena u beskonačnost čini se sve da se nekom novom Dylanu, nekim novim Beatlesima ili Beach Boysima oteža put do svjetske slave, neke još bolje muzike.
Prije koji tjedan je sastav pocket palma javno zavapio da im se na turneji po Srbiji pokvario auto te članovi mole za donaciju što se tiče popravka kvara. Mediji su prenijeli tu informaciju, s tim da se malo tko usudio dalje propitkivati, a na društvenim mrežama nisu bili rijetki komentari na temu “pa kak’ ne mogu popraviti auto”. Cijena sata rada auto-servisera (u Hrvatskoj) je mrvicu niža od cijene dvosveščanog seta “Fragments”. Autodijelovi, pogotovo ako se radi o originalnim dijelovima (što je često stavka u ugovorima), mogu koštati i preko 1000 eura. Nije isključeno da popravak automobila (dijelovi plus rad) košta i do par tisuća eura (što je ekvivalent nekakvom radu na albumu u profesionalnom studiju), a u slučaju bilo kojeg glazbenog sastava koji putuje u neko drugo mjesto, kad govorimo o automobilu ili kombiju, riječ je o osnovnom sredstvu za rad, pogotovo ako znamo da se fizički nosači zvuka prodaju slabo. Od raznih streaming servisa izvođači dobiju toliko da si za sto godina stroge štednje i stezanja remena mogu kupiti romobil (ne električni) kojim će dalje putovati na svoje nastupe.
Alternativa je da se muzika ne stavlja na streaming servise, nego da se u nekoj tiraži u fizičkom primjerku prodaje na koncertima, kao što se to već neko vrijeme radi u underground krugovima za fer-cijenu. Nema prodaje za budzašto, ali barem ima nekog ponosa da ono u što se uložilo toliko puno truda nije prodano onom tko je prvi naišao. Druga varijanta je kupiti Dylana u Beču za dvadeset eura, a ostatak dati kao prilog pocket palmi da popravi auto. I kad sam već spomenuo koncert Vana Morrisona u Beču, što vrijeme protiče, sve sam sigurniji da bi se bolje i za manje novaca proveo na koncertima Lu Jakelić, Chui, Mangroove, J.R. Augusta, Nine Romić, Sare Renar, Adama Semijalca, pocket palme, M.O.R.T.-a (ili nekog drugog), a i njima će više značiti Vaša pažnja i novac nego ekipici koja stoji iza (pre)skupih glazbenih i koncertnih proizvoda svjetskih zvijezda.
Podizanjem cijena u beskonačnost čini se sve da se nekom novom Dylanu, nekim novim Beatlesima ili Beach Boysima oteža put do svjetske slave, neke još bolje muzike. Bazen zvan Bob Dylan, Elton John, Tom Petty ili kako već – jednog će se dana isprazniti. Danas s čuđenjem i žaljenjem čitamo o muzičarima koji su umrli prerano jer si nisu mogli platiti medicinsku skrb. Ako se ovakav trend nastavi, nije isključeno da nas tako nešto čeka i u budućnosti, a diskografska i koncertna industrija bi (opet) mogle neke stvari učiti na teži način, preko leđa ljudi koji im daju kruh.