Glenn Danzig udario je poput Titanica u santu leda zvanu Elvis Presley i time se pridružio nebrojenom mnoštvu Elvisovih impersonatora čiji nastupi su uglavnom služili (i služe) da se smije njima, a ne nekadašnjem ‘kralju rock and rolla’.
Voljeli ga ili ne voljeli, držali njegovu prvu fazu najvažnijom za rock and roll, a sve ostalo ponašanjem lutke na koncu od strane pohlepnog menadžera, nekadašnjeg pukovnika američke vojske, smatrali ga ili ne prvim izmanipuliranim globalnim glazbenim proizvodom, jednu stvar mu nikad i nikako ne možete umanjiti, a to je pjevački talent Elvisa Presleya.
U vremenu u kojem se pojavio Elvis Presley jedini preduvjet za postati najeksponiranijom, time i najeksploatiranijom pjevačkom figurom bio je da ste uistinu unikat daleko najbolji od svih ostalih u pjevačkoj interpretaciji. Nije tada postojala tehnološki moćna produkcija koja bi od vas mogla načiniti nešto što niste. Pojednostavljeno kazano; kako ste otpjevali, tako je ostajalo zabilježeno. Poslušate li bilo koju Elvisovu pjesmu danas, bez obzira na žanr u koji ga biznis gurao radeći mu time uvijek nove zapreke, ne možete negirati izvrsnu pjevačku interpretaciju sa stopostotnom osobnošću. Nazovimo to potpunom interpretatorskom harmonijom između lika i djela jednog pjevača koja je dostigla taj stadij da se i nagluhom čini kako je to tako jednostavno za izvesti i oponašati. Dodamo li tu pretjerani scenski kič (koji najviše odvlači pažnju s onog najbitnijeg, a to je vokalna interpretacija) postiže se bombastično-karikaturalni moment zabave za najšire mase. Ali opet, ono što treba promatrati tj. slušati jest izvedba bez vizualnog odvlačenja pažnje i opet se ne može izbjeći zaključak da je riječ o izuzetno visokim vokalnim estetskim standardima. Uz to, da bi bio jasan i duh vremena, Elvis Presley bio je prvi bijelac koji je suvereno ušao na teritorij crnih pjevača i ‘ostao živ’ u interpretaciji koju su crni pjevači i pjevačice izvodili bolje od bijelaca u svakom pogledu, jer bijelci nisu imali u sebi tako nužan gospel moment u svojoj nutrini, onaj moment koji od najokrutnijeg sužanjskog života stvara božansku ljepotu pjevanjem iz duše.
Elvis je to imao i znao je to oblikovati. Toga nije svjestan niti jedan pajac koji se obuče u odijelo iz njegove Las Vegas faze u pokušaju da na pozornici i uz glazbenu matricu svojoj oronuloj sredovječnosti udahne estetiku otpuštanja energije gospela u eter. Ukratko, sličan efekt da svatko tko pusti brkove i skine se u potkošulju pomisli da je to dovoljno za biti Freddie Mercury. No dobro, više njih će se uhvatiti na ‘Elvis udicu’ jer je tijekom pjevanja pod tušem lakše umisliti da je sličnost u boji glasa tu presudna.
Nakon ovakvog uvoda vrijeme je za analizu svih pogrešnih koraka frontmena grupa Misfits, Samhain i Danzig u njegovom nastojanju da ‘skine’ Elvisa i u tom pokušaju napravi možda najveći promašeni ‘cringe festival’ u modernoj nam glazbenoj povijesti.
Da se razumijemo, Glenn Danzig nije tamo neki bezveznjak bez trunke osobnosti u pjevačkom smislu. Nisu bez veze u skoro istoj ravni po značaju za američki punk rock grupe The Ramones , Dead Kennedys i Misfits i to Misfists u kojima je pjevao Danzig. Već tada ga se moglo smatrati rodonačelnikom jer su upravo njegovi snažni urlici u brzoj i sirovoj zvučnoj podlozi otvarali put prema postulatima hardcorea koji se pojavio kasnije. Dark estitku koju je imao sa svojom bendom Samhain tada je bilo teško nadmašiti, a bitno je za naglasiti da heavy metal koji je u to vrijeme smatran ekstremnim, nije bio ni do koljena mračnjaštvu Samhaina.
Na koncu Glenn Danzig se pokazao uspješnim i sa svojim bendom Danzig osjetivši da simbioza između vokalne ostavštine Jima Morrisona (koju je Danzig izvrsno apsolvirao u svoj svojoj teatralnosti izvedbe) i hard rocka tj. heavy metala kad takva još nije postojala i da može uroditi plodom, što se ubrzo i dogodilo po objavi eponimnog albuma 1988. i singla, sad već evergrina, „Mother“. Ne treba gubiti iz vida da je taj album platinaste tiraže producirao Rick Rubin i da je tada predstavljao perjanicu novog vala hard rocka na kojem su jahali The Cult s albumom „Electric“ i potentni ‘manijak’ Zodiac Mindwarp.
Zaključno s trećim albumom „How The Gods Kill“ (za koji je naslovnicu radio glasoviti Švicarac H. R. Gigger koji je osmislio „Alien“ estetiku, a singl „Dirty Black Summer“ snimao Anton Corbijn, koji stoji iz brojnih vizuala Depeche Mode i U2) grupa Danzig postiže svoj zenit, posebice i u društvenom smislu, obzirom na žestoku provokaciju organiziranih religija u Americi, da bi potom sve više postajala karikatura ponajviše zbog mušićavosti upravo samog Glenna Danziga, koji je sve više vjerovao da ne može napraviti pogrešan korak.
Priča oko Elvisa je za fanove Danziga počela 1993. objavom EP-a „Thrall-Demonsweatlive“ i izvedbom pjesme „Trouble“ koju su Jerry Leiber i Mike Stoller napisali 1958. za Elvisa Presleya. No tada je Danzig još uvijek bio Danzig – lud i neobuzdan u pjesmi brzog tempa. Pravi ‘evil punk Elvis’ u broju koji je originalni Elvis pjevao u svojoj rock and roll fazi prije odlaska na odsluženje vojnog roka u Njemačku. Pohvala fanova je otad očigledno bilo previše, a Danzig se potom u još nekoliko navrata odlučio obraditi ‘kralja’, da bi potpuno ‘krivo srastanje’ (da iskoristim tu lijepu Štulićevu frazu) došlo s objavom ovogodišnjeg „Danzig Sings Elvis“ albuma.
Prvi problem tog albuma jest što je Danzig umislio da je Elvis.
To je dovelo do drugog krucijalnog problema, a to je izbor pjesama. Od njih ukupno 14 samo „Baby Let’s Play House“ pruža plodno tlo za Danzigov vokalni izričaj i da je išao u tom smjeru da Elvisove poletne brojeve oboji određenim psychobilly bojama moglo bi se tvrditi da je pronašao dobitnu formulu u oživljavanju klasika.
Ali ne, Glenn se zapiknuo baš na balade. A Elvisove balade su ‘ubojice’ za veliki broj pjevača, posebno one bez gospel narativa u sebi. Danizig taj narativ nema. On ima punk i heavy metal, ali to nije dovoljno za Elvisove balade. Popušio je onu najgluplju foru da oponašanjem Elvisove boje glasa automatski dobiva i njegovu neponovljivu izvedbu.
Da se muči u izvedbi čujno je već u prvoj „It Is So Strange“, a već na sljedećoj „One Night“ ulazi u dimenziju kao da zubobolju liječi litrom viskija pa ga ponese pjevanje, što zbog popuštanja boli, što zbog utjecaja alkohola. No bol se prenosi na slušatelja. Neugodna bol koju pojačava svaka nova pjesma, a ona neočekivano popušta i izazove salvu smijeha kad Glenn Danzig u svojoj konanskoj naravi odluči skočiti u otvorenu ‘klopku za medvjede’ koju je sam sebi iskopao i zašiljio vrhove kolaca u vjeri da ne može nastradati ako u nju skoči.
Ta klopka se zove „Fever“, pjesma koju kolektivno sjećanje drži najboljom u izvedbi Peggy Lee, pjesma za koju osim gospela u sebi još morate imati i jazz, a o erosu da se i ne govori jer je ta pjesma istinski glazbeni eros. Zaziru od nje i vični bubnjari i kontrabasisti, ali je ona i dalje neodoljivi lijepak za brojne pjevače i pjevačice u vjeri da kroz taj aranžmanski oskudni „pjesmuljak“ mogu na brzinu ubrati neke bodove kod publike. A upravo je taj „pjesmuljak“ gore opisana klopka za medvjede; morate biti ‘pjevački mamut’ da u nju ne upadnete, recimo pjevački mamut veličine jednog Elvisa Presleya. Danzigov skok u tu klopku spada u najsmješnije poteze moderne glazbene povijesti. Nema tu ni trunke erosa. Slušate čovjeka koji kao da uistinu vjeruje da ima teperaturu dok pjeva, onu zdravstvenog karaktera.
Treći problem koji se provlači od početka do kraja albuma „Danzig Sings Elvis“ bi se mogao još nazvati „Danzig štedi kao da je bakrotirao“. Glazbena slika je na nivou nekadašnjih četverokanalnih demo snimaka, a ritam pratnja toliko neinventivo monotona, a negdje kao da je i riječ o upotrebi najstarijih ritam mašina. No to lo-fi pristup, već ispraznost koja rezultira apsolutnim glazbenim amaterizmom. Malo je reći da je Elvis Presley 1958. imao tehnički superiorniju produkciju spram ovog što je Danzig objavio 62 godine kasnije.
„Danzig Sings Elvis“ gotovo da ispada iz dimenzije glazbene kritike. Taj album je prije eskalacija dugogodišnjeg uznapredovalog poremećaja, nego bilo što drugo.
Ocjena: 2/10
(Cleopatra, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
