Rundek i bend su održali riječ iz najave pronašavši napokon zvuk koji su tijekom prošle godine ganjali, te nam na taj način ponovno probudili želju za novim susretima na koncertima koji će uslijediti.
Nakon što je prije godinu okončao svoju turneju “Apocalypso Now” kojom je u pratnji svog novog sedmeročlanog sastava jednostavno nazvanog Ekipa u Ledenoj dvorani Doma sportova proslavio dvadesetu obljetnicu objavljivanja svog solo prvijenca, Darko Rundek se vratio pred zagrebačku publiku, ovaj put u Tvornicu kulture koju je bez problema očekivano i rasprodao. U usporedbi s lanjskom masovkom, Rundek je dokazao kako je klupsko okruženje prirodnije stanište za njegovu posljednju glazbenu inkarnaciju, a bend je značajno usviraniji nego prije napokon zazvučao kao moćna inkarnacija kakva je potrebna za izvedbu materijala koji su pripremili.
Program koji su sinoć svirali pred dvije tisuće duša okupljenih u Tvornici nazvan je “Zvuk oluje”, a najavljivan je kao sasvim nova setlista koja grabi iz Rundekova repertoara koji seže kroz nekoliko prethodnih desetljeća s potencijalnim natruhama nekih novih skladbi koje je bend stvorio u posljednje vrijeme. Koncert je otvoren s jednom takvom novom pjesmom u kojoj “anđeli pjevaju dok vatru s neba slijevaju”, da bi odmah zatim skrenuo u katalog Haustora iz kojeg je izvučena “Sejmeni” s njihovog albuma “Bolero” iz 1985. godine.
Naravno, publika na njegovim koncertima je oduvijek s ljubavlju prihvaćala Rundekovo prisjećanje na hitove njegovog legendarnog novovalnog sastava, no Darko je rijetko posvećivao značajne dijelove seta tom materijalu. To se sinoć promijenilo i učinilo od sinoćnjeg koncerta nastup za pamćenje, jer su osim pjesama poput “Šejn” i “Uzalud pitaš” koje su i prije znali upriličiti na svojim svirkama Rundek i Ekipa prezentirali i druge voljene uspješnice kao što su “Bi mogo da mogu” i “Ula Ulala”, a zagrabilo se i u davniju prošlost s pjesmom “Crni žbir” na kojoj se bendu pridružio i biši saksofonist Damir Prica Capri/Kafka koji je svojim umijećem obojao i nekoliko sljedećih brojeva koncerta. Za drugo gostovanje večeri, ono pjevačice Andreje Kurelec Košavić, nažalost nemam lijepih riječi, pa ću sa samo spomenuti da je ona svojim performansom otvorila bis pjevajući međimursku narodnu pjesmu “Zvira voda” i nije se proslavila.
“Zvuk oluje” nije donio u potpunosti novu setlistu jer su s “Apocalypso Now” sačuvani najbolji dijelovi poput “Štrajka željezničara” i neizbježnog “Apokalipsa” kojim je okončan prvi bis, a naravno da se uvijek mora naći i za ostale hitove kao što su “Ruke” koje su sinoć zabljesnule u rijetko dobrom singalongu publike, zatim antifašitičku himnu “Ay Carmela” s albuma “U širokom svijetu”. I “Kurdistan” s “Plavog aviona” je doživio hvalevrijednu izvedbu, te je uz “Ima ih” dao jednu od glavnih smjernica sinoćnjeg koncerta, a to je bilo pitanje migracije koje je Darko adresirao i s pozornice u polurazumljivom monologu. Za to vrijeme su se odvijale i migracije među publikom koje su još jednom uputile na kroničan nedostatak sanitarnog čvora koji je izmješten iz malog pogona Tvornice i predstavlja jedinu zamjerku novom uređenju kluba.
Rundek i Ekipa koncert su okončali još jednim favoritom Haustora, pjesmom “Šal od svile” na kojoj je solom briljirao veteranski pobočnik, trubač Igor Pavlica. No, sinoć u Ekipi nije bilo slabe karike. Isabel je standardno oduševljavala na violini, a Silvio Bočić, Roko Crnić, Ana Kovačić i Miro Mance izmijenjivali su instrumente tijekom večeri otkrivajući raznovrsnost zvuka koji ova postava može ponuditi. U svakom slučaju, Rundek i bend su održali riječ iz najave i pronašli su taj zvuk koji su tijekom prošle godine ganjali, te nam na taj način ponovno probudili želju za novim susretima na koncertima koji će uslijediti.