Koncert Darka Rundeka i Ekipe na Tvrđavi sv. Mihovila je bio klasično rundekovski čudnovat, s određenim odiumom prema hitovima, i ljubavlju prema aktualnoj stvaralačkoj fazi.
Koncert Darka Rundeka i Ekipe na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila se doimao kao događaj koji ne može omanuti. Tako je i bilo. Rundek i petočlana Ekipa su se prezentirali u odličnoj formi, s povremenim kiksevima njihova lidera.
Osnovna hipoteza koncerta je da se on događa ovdje i sada i da su umjetnici koji sviraju i pjevaju prije nepune dvije godine izdali album “Brisani prostor”. To će reći da se Darka Rundeka malo ili nikako ne dotiče informacija da je 38 godina star album grupe Haustor “Treći svijet” tjednima najprodavaniji album u državi. Sve je to lijepo, ali umjetnik mora ići dalje. Akcent u set listi je stavljen na “Brisani prostor”, a “Treći svijet” je uspješno ignoriran.
Rundek ne bi bio Rundek kad ne bi igrao po nekim svojim pravilima, a kao zaključak se nameće ideja da nikog nije iznevjerio. Darko Rundek je kroz svoju impozantnu karijeru uspješno izbjegavao kalupe, šablone, igru na sigurno i kao takav se predstavio Šibeniku, kao svjetski putnik kome je putovanje prvo duhovna kategorija. Iako je kraj Cargo Trija, Haustora i još ponekih bendova u Rundekovoj karijeri nezahvalno donositi ikakve usporedbe, ovaj je bend, kako bi sportski novinari rekli, uspješan spoj mladosti i iskustva: trubač Igor Pavlica je stari znanac iz Haustora i Jinxa, a bubnjar/gitarist Silvio Bočić, saksofonistica/”elektroničarka” Ana Kovačić, udaraljkaš/basist Miro Manojlović te basist/bubnjar/gitarist Roko Crnić su mlade snage čije se sviranje može usporediti sa svim onim sastavima iz osamdesetih čije spominjanje imena tjera suze na oči. Toliko su dobri.
“Novčić za sreću”, “Sejmeni”, “Grane smo na vjetru”, “Bi mog’o da mogu” (najtoplije primljena od publike prema relativnom prosuđivanju) te “ApoCalypso” (sa sjajnim Aninim radom na saksofonu) su povukle usporedbe, a Roko Crnić izgleda doraslo ulozi Rundekovog autorskog partnera. Čini se da kod Rundeka i Ekipe najbolje tek slijedi, tim više što su pjesme s “Brisanog prostora” bile spremne da se sastav s njima poigra te kroz začudne solaže pokaže što zna. U ovom slučaju, pjesme s “Brisanog prostora” su se uglavnom čuvale ambicioznijih instrumentalističkih postupaka, a možda nisu trebale.
Od kikseva vrijedi spomenuti čudnovato otpjevanu “Enu” koju je Darko Rundek pristojno najavio, a onda poput Boba Dylana na loš dan odnio je u vode koje su potpisniku ovih redaka donijele hrpu upitnika iznad glave. No, pogodaka je bilo više nego dovoljno. Završnica s provjerenim hitovima iz solo karijere i Haustora je bila siguran uspjeh poput pobjede HDZ-a u Prološcu. Bis je bio posebna priča, dramaturški pametno složena sa “Šejnom”, “Šalom od svile” i “Otokom”. Nakon izvedene potonje pjesme koncert je bio gotov, preko razglasa je zatutnjala “Redemption Song” u izvedbi Joea Strummera i Johnnyja Casha. Dojam je bio, “Redemption Song” je bila ta točka na “i”. S obzirom da se Rundek javno angažira oko promoviranja vegetarijanstva te raznih drugih ekoloških tema, obrada legendarne Marleyeve himne se možda i ne čini kao loša ideja. Možda je ne bi bilo loše čuti iz Darkovih usta.
U ovom dobu naglih i nepredviđenih odlazaka, posebnu vrijednost ima Rundekovo dugo trajanje na glazbenoj sceni u ulozi relevantnog kantautora, koje je uz to blagoslovljeno igranjem po vlastitim uvjetima. Naprosto, nitko nikad više neće biti kao on.