Dva sata i dvadeset minuta kroz 45 pjesama, isječaka i glazbenih intermezza složenih u smislenu cjelinu u kojoj se pjesme prirodno stapaju jedna u drugu, pa često čak i studijske snimke s onima snimljenima uživo na koncertima.
Jedna od stvari koje sve više gubi smisao u eri streaminga svakako su razne ‘best of’ kompilacije. Kad ti je cjelokupni katalog nekog izvođača dostupan u nekoliko klikova, možeš si sam posložiti listu omiljenih pjesama u tren oka, a svaka službena ili neslužbena ‘best of’ kompilacija koja se objavi na servisu automatski postaje samo još jedna generirana playlista. Naravno da će izdavač na kompilaciju obično ubaciti i pokoji dotad neobjavljeni broj kako bi joj dao svrhu i smisao, ali sve to skupa kao da vrijedi sve manje.
Kad bi se u distribuciji pojavio kakva bilo igrana ili dokumentarna biografija nekog glazbenika ili benda, obično bi je popratio i soundtrack u obliku jedne od takvih generičkih ‘best of’ kompilacija kako bi se tržište dodatno iscijedilo, no kad takva izdanja postaju izlišna, čak se i kompiliranje soundtracka pretvara u vrlo ozbiljan i nimalo lak zadatak. To dokazuje danas objavljen album “Moonage Daydream”.
Svima je jasno da David Bowie nije bio običan pjevač i, po svemu sudeći, film Bretta Morgena (režisera “Monatge of Heck” o Kurtu Cobainu) “Moonage Daydream”, prvi takav naslov nastao uz pristanak i potporu Bowiejeve obitelji i vlasnika autorskih prava, neće biti običan film. Dokumentarac u hrvatska kina dolazi za dva tjedna, pa ćemo se imati priliku u to uvjeriti i sami, ali dotad možemo slušati soundtrack neobičnog filma o neubičnom umjetniku koja je isto tako mnogo više od ‘best of’ kompilacije.
To, naravno, ne znači da na njoj nećete čuti sve najpoznatije Bowiejeve hitove, jer hoćete. Ali čut ćete ih možda u nekom drugom obliku, u sasvim novom miksu koji im značajno mijenja zvuk (vidi “Modern Love” koja je objavljena kao najavni singl), možda u kakvoj rijetkoj ili dosad neobjavljenoj verziji uživo (poput “The Jean Genie” snimljene na posljednjem nastupu turneje Ziggy Stardust u londonskom Hammersmith Odeonu s Jeffom Beckom na gitari, a unutar koje bend ubacuje dio “Love Me Do” The Beatlesa) ili pak fragmentirane u kakvoj montaži.
Album obiluje intrumentalima, skitovima i zvučnim zapisima Bowiejeva glasa u kojima promišlja egzistenciju i njezine popratne bolesti. Trajanje cijele stvari premašuje dva sata i dvadeset minuta kroz 45 pjesama, isječaka i glazbenih intermezza. Sve je to posloženo kao ujednačena i smislena cjelina u kojoj se pjesme prirodno stapaju jedna u drugu, pa često čak i studijske snimke s onima snimljenima uživo na koncertima. Ta cjelina djeluje upravo kao, da parafraziramo naslov Morganovog ranijeg filma, “paklena montaža”. U pozitivnom smislu riječi pakao, naravno.
Kako god se okrenulo, “Moonage Daydream” uspijeva u svojoj nakani da nas natjera poznate stvari slušati novim ušima, premda svojim najvećim dijelom zapravo predstavlja kronološki put kroz karijeru jedinstvenog glazbenog kameleona koji je za gotovo svaku svoju ploču uspio izmisliti novog sebe.
Ocjena: 8/10
(Parlophone UK, 2022.)