‘Five Years’ bila nam je godinama najdraža Bowiejeva kolekcija. I za vrijeme života jedna od najprodavanijih kompilacija kojoj se jamčio nastavak drugih pet godina (točnije tri, 1974-1976.) – od Ziggyja do Vojvode.
Granice su zamućene, a puno je toga za probaviti: gdje početi i gdje završiti? Ova kompilacija kreće od mikseva „Diamond Dogsa“ („Aladdin Sanea“), pokriva cijelu plejadu snimaka uživo, remikseve i ni manje ni više negoli demo (da, demo) onoga što će postati „Young Americans“ a ovih se mjeseci eksploatiralo kao Bowiejev neobjavljeni album „The Gouster“. Lagali su vas, ali što sad ako volite Bowieja? I takve su laži vrlo, vrlo slatke i rado ih slušamo. „The Gouster“ je skica spomenutog blues albuma, a zapravo donosi druge verzije, mikseve i ranije objavljene bonus/B-stvari. Kolosalna zbirka koja će zauzeti sobu impresivna je sadržajno, ali kao cjelina isključivo je namijenjena onima koji su srasli s Bowiejem i poznaju svaku finesu.
Dok je „Five Years“, nazvan prema prvoj pjesmi sa „Ziggyja“ donosio stilski, poetički i ideološki cjelovit pregled, „Who Can I Be Now“, premda planiran kao nastavak i nepravedno ga je nazvati posthumnom eksploatacijom, ne može kotirati jednako visoko. Nakon „Aladdin Sanea“ Bowie postaje američka zvijezda, a slavu preko bare legitimira radiofoničnim singlicama i manje albumima. Štoviše, albumi nakon pogubljenja riđokosog Marsovca u ovom (zapravo trogodišnjem) razdoblju nemaju ništa zajedničko osim samog autora: „Diamond Dogs“ u žanrovskom je srazu s ostala dva. Prvi od njih je „Young Americans“ – kalkulirani eksperiment za kupovinu naklonosti američke publike, ali i predvodnika funk scene odvažnošću, dok je „Station To Station“ odmak u progresijsko-filozofijski eksperiment.
Sva tri albuma ovog razdoblja i nove kompilacije kruna su divlje kreativnih bowiejevskih sedamdesetih, ali kao objedinjena cjelina ne funkcioniraju koherentno i jedino im je vezivno tkivo ideja kronološkog kategoriziranja. Tu se, jasno, očekuje i nešto osvježenja, gdje se aktualizira ‘pospremljena’ skica za „Young Americans“; ispipavanje terena u obliku „The Goustera“ čiji će sadržaj promijeniti prošlost iz sadašnjosti. Nama dovoljan razlog da na rate uzmemo ovaj boks set i naručimo set novih igli s eBayja. Opaska: sve odavde samo je za tvrdokoraše!
Nakon što je u orbitu lansirao Spiders from Mars, zaveo nove muzičare da bi snimio sumanuto-uvrnuti, pomalo shizofreni „Diamond Dogs“, Bowie the riđokosi još uvijek je partijao po Americi s Dijamantnim psima, plijenio pažnju na pozornici nešto obuzdanijom postapokaliptičnom glam personom. Byronovska iskra u Bowieju tinjala je brzo i titravo: dojadio mu je kićeni glam, a sve ga je više intrigirao taj američki, prostit ćete na nekorektnosti no kulturološke je naravi, crnački zvuk, crnački moment i izričaj. Sredina je sedamdesetih, funkčina odjekuje Sjedinjenim Američkim Državama. Dok je glam-rock bio pretjeran, glasan, političan i provokativan, funk je zvao na ples, prodirao je u prsni koš i bio prljavo erotičan; pornografski zvuk. Žarka i široka odijela sugerirala su nove oblike veze glazbe i mode, pa je neobične kostime zamijenio odijelima, a divlju i razbarušenu kosu začešljao i počeo imitirati sve te zavodljive ‘crne’ glazbenike, inovatore i pionire rnb-ja, funka i bluesa. Već za vrijeme „Diamond Dogsa“ pomirio se s Tonyjem Viscontijem i brže-bolje ga uposlio na sljedećem projektu: albumu kojeg je planirao nazvati „The Gouster“. Pretenciozno, bez priče. Za termin je Visconti rekao da mu je nepoznat, ali Bowie ga je koristio za odjevni kodeks urbanih čikaških afro-amerikanca, čemu je najbolja ilustracija Bowiejev novi odjevni stil i odgovarajući novi zvuk. Novi je zvuk Bowieju bio toliko intrigantan da se u njega potpuno upustio i sam se uhvatio saksofona, ali i gitare umjesto Micka Ronsona. Nove vode ipak su nepoznate i jasna je skepsa i strah od neuspjeha u novom, ekstatičnom; euforičnom projektu pa Bowie emulira. Imitira.
„John, I’m Only Dancing (Again)“ odmah upućuje na Ziggyja (izvorno objavljena na „The Rise and Fall of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars“), a kasnije snimljena u drugoj varijanti 1974. i objavljena tek 1979., sasvim je drukčija verzija. Organički soul, ispipavanje terena, priučavanje instrumentima, što ipak ne liši pjesmu od plesa. Saks hipnotizira dok bas zavodi: prljavi par kojeg će se dobrano uhvatiti na „Young Americans.“ Ništa ovdje nije posve novo, ništa nije zapanjujuće, čak ni naslovna „Who Can I Be Now“; pjesme su to u novom ruhu, ali već ranije objavljivane uglavnom kao B-strane ili bonus trake reizdanja. Dok na „Young Americansu“ u gudalački podebljanim verzijama ostale pronalaze svoje mjesto, “It’s Gonna Be Me” i “Who Can I Be Now?” neuspijevaju se progurati na taj album kojeg je kritika odbacila.
Međutim, saksofon već ovdje pokazuje da će postati Bowiejev zaštitni znak, a najbolje se aktualizira u jazz verziji “Better”.
„The Gouster“ je djelo Davida Velikoga Bowieja i s razlogom nije objavljen, s razlogom je ono što je trebalo doprijeti do uha fanovskih doprlo do njih za njegova života, s razlogom ga Bowie nije objavio. Ziheraški projekt iz faze čahure, pred-transformacije iz kokainskog kralja u Mršavog Bijelog Vojvodu ne opravdava nikakve lovorike. Međutim, mitomani, totemaši i slični poklonici kulta, likova i pripadajućih mu dijela neće biti razočarani jer u ovom trenutku svaka je mrvica prostra trpeza.
Ocjena: 6/10
(Rhino/Parlophone/Dancing Bear, 2016.)