Koncertni film s posljednje turneje Davida Gilmoura u Zagrebu je imao ekskluzivnu jednovečernju kino projekciju u rasprodanom Kaptol Boutique Cinema.
Gilmourova koncertna turneja koja je započela u rimskoj Areni u Puli 5. rujna 2015. kao da je po prirodi stvari morala za nešto manje od godinu dana kasnije uvrstiti i Pompeje (7. i 8. srpanj 2016.), taj mali amfiteatar podno ugaslog Vezuva koji je postao jedna od najvažnijih točki Pink Floyda po izdavanju albuma „Meddle“ (1971.).
Povratak na Pompeje bio je i za Davida Gilmoura posebna stvar što je naglasio u uvodu koncertnog filma prikazanog u Kaptol Boutique Cinema kao i u ostalim CineStar kinima u srijedu 13. rujna. Za njega je to mjesto gdje se susreću duhovi drevne prošlosti, ali definitivno i njegove prošlosti vezane za Pink Floyd. Kad je izgovarao tu rečenicu u kameru u rodnoj Engleskoj jednako i pred auditorijem, kao da me uhvatio deja vu. Kao da bih se mogao opkladiti da je to isto izustio i u Puli unutar drevnih zidina Vespazijanove Arene, mjestu gdje je startala „Rattle That Lock“ turneja.
Pompeji su daleko manji prostor od Arene, uz to potpuno neprilagođen za puštanje publike na njegove oronule i u travu zarasle tribine. Dakle sigurnosni uvjeti, a vjerojatno i strogi protokoli spomenika nulte kategorije uzrokovali su da kružne tribine na Gilmourovu nastup zjape prazne. Parter je bio jedino mjesto za publiku, za njih par tisuća. „David Gilmour Live At Pompeii“ stoga se doimao kao boutique spektal za odabrane. Ako su ulaznice za Pulu bile rasprodane u dva dana, za Pompeje su vjerojatno planule za dvije sekunde.
Pozornica je također bila najmanja na turneji, podsjećajući na skromnu floydovštinu s početka sedamdesetih u istom prostoru. Gilmourov bend nikad tjelesno bliže na pozornici koja nije bila ni natkrivena, ali s neizostavnim kružnim video platnom na sredini i famoznim razglasom što je u kino uvjetima čuo svatko tko je bio na ovoj rasprdanoj zagrebačkoj projekciji.
Dokumentarno snimljeni nastup kojeg je režirao redatelj Gavin Elder uhvatio je samu srž Gilmourovih nastupa s posljednje turneje iz razloga jer je pratio glazbenikovu nit vodilju. „Nisam egzaktan sa zahtjevima prema ljudima s kojima sviram. Dajem im okvir i pustim da se nadograde i unesu sebe. I ja želim biti iznenađen, i najvažnije od svega, i ja želim uživati u svirci s dobrim muzičarima“, kazao je Gilmour u uvodu, a Elder je slikom to i dočarao.
Nije bio fiksiran stalno na bivšeg Floydovca kao centralnu figuru, već ga je uklopio (ili možda bolje reći ‘utopio’) u izvrstan bend i svakog člana majstorski isticao u svakom bitnom i prepoznatljivom zvučnom detalju. Elder s „David Gilmour Live At Pompeii“ slavi ljudsku suradnju. Slavi taj mnogoljudni bend. Teško mi se uopće sjetiti koji je redatelj koncertnih nastupa primjerice toliko prostora dao pratećim vokalima. A na Pompejima prateći trio Lucita Jules, Louise Clare Marshall i Bryan Chambers i njihove genijalne izvedbe su svako malo u prvom planu. Legendarni klavijaturist Chuck Leavell koji je već desetljećima sideman Stonesa, te je radio s Ericom Claptonom, Georgeom Harrisonom i Johnom Mayerom se na finalnoj „Comfortably Numb“ doslovce prometne u lidera sastava, ne samo vokalno, time potpuno otvarajući prostor Gilmouru da odleprša nošen gitarskim solom iz duše, a slično, ali zericu manje uvjerljivo se postavio njegov kolega pijanist, klavijaturist i pjevač Greg Phillinganes u „Time“.
Gilmour je glavne konce držao kad je bila riječ o pjesmama s njegovih solo albuma, dok je sve iz domene Pink Floyda nekako prepuštao drugima u bendu, poput sveopćeg dobra, glazbe koja je definitivno obilježila živote svih uključenih i koji su se majstorski trudili ugraditi dio sebe u njih. Možda su upravo zato klasici Floyda zvučali kao da su s Gilmourom na pozornici Mason i pokojni Wright, a u neku ruku i Waters, jer imao je respekta prema Watersu ne izgarajući uzaludno u zoni njegovih originalnih vokalnih izvedbi. Wrighta je posebno spomenuo tijekom nastupa, kao da je njegov duh jednako tako posebno tražio na Pompejima tijekom tog zvučnog oživljavanja uspomena u kojem su „Wish You Were Here“, „Shine On You Crazy Diamond“ i „One Of These Days“ bila neizostavna poglavlja u Elderovom filmu.
Izraz zadovoljstva na Gilmourovim licu koji kao da se prenuo iz nekog transa nakon odsvirane „Comfortably Numb“, ujedno s razlogom i posljednje pjesme tog emotivnog krešenda u filmu „David Gilmour Live At Pompeii“ kao da govori u prilog tome da se glavni akter te večeri nakratko susreo s onim duhovima koje je tražio na tom drevnom mjestu.
Koncert će od 29. rujna biti dostupan na dvostrukom CD-u, DVD-u, Blu-rayu i četverostrukom vinilu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
