U petak je u Vintage Industrial Baru održana punk misa na kakvu bi svakako trebala reagirati udruga Vigilare: apokalipsa zombija, mrtvi Slaveni, a uza sve to još i antifašizam.
Par minuta prije 23 sata najbolji i jedini hrvatski horor punk bend Saučešće obavijestio nas je da “Oni dolaze” i odsvirao jednu-dvije nove stvari dok u publici još nije bila apsolutna gužva. Ne znam kako se nove skladbe zovu, ali album će biti imena “Idite u Miru”, a bit će crn i ekstravagantan. Do kraja svirke držali su se hitova sa svog prvijenca “Počivali Umiru”, koji je dobro poznat zagrebačkoj publici, jer je s poznatim stvarima krenula instant šutka.
S tog albuma odsvirali su “Sprovod”, klasik “Utvare krvare grobnicama Slavonije” i “Neoprostivu slobodu grešnice”, a onda su ubacili obradu-iznenađenje “Teška vremena” dua Neki to vole vruće. Vokal i gitarist Matija objasnio nam je da imamo čast slušati trijezno Saučešće, a vjerni fanovi sjetit će se da je upravo ova obrada nastala tako što su bili na koncertu velikogoričkog sastava pod utjecajem gljiva kad su odlučili da je to idealna stvar za Saučešće. U petak je zavladao očekivani delirij kad su je odsvirali, pogotovo kad su on i Perica, vokal i basist zasvirali, pogotovo kad je Koca, vokal Debelog Precjednika, svratio na stejdž i otpjevao jedan refren. Euforiju koja je nastupila Saučešće je posvetilo Iveku iz prijateljskog benda Pičke vrište koji je nas je prije par mjeseci prerano napustio.
Vratili su se svojim stvarima uz “Zlo”, koncept koji mnoge kulture uopće ne priznaju, tako je recimo u budizmu ili u naslijeđu Inka. Perica je bez greške otpjevao nemoguću “Pola riba pola riba, ali vazda mrtva” (a.k.a. “Mrtva sirena”), a prije megahita “Krv”, došlo je do samorazotkrivanja sličnosti s pjesmom “Pitali momci” Ivane Plechinger koju su pjevali istovremeno kad i zadnji refren, no ona, koliko god slična bila, ipak u refrenu nema riječ jenjava. Nisu svirali “Anju”, kojom su nekad završavali svirke, a koju pjeva bubnjar Fićo, ali čuli smo još “Baku” i “Apokalipsu zombija”. Koncert je začinjen a capella izvedbom “Još i danas zamiriši trešnja” koju u originalu izvode Gazde, a u petak su izvođači bili Perica i neregistrirani mješoviti zbor VIB-a.
Taman u zadnjim minutama petka Debeli Precjednik je popunio binu, a prolazak prema prvim redovima postao je nemoguć bez dobivanja lakta u rebra. Bez previše priče, uz kratko dobro veče krenuli su s “Marionette” s albuma “Through The Eyes Of The Innocent” iz 2006. Govore malo, ali to što kažu, vrijedi trostruko. Koca je najavio da nema mjesta za fašizam ni za drkadžije, a iz publike je bilo par iskrenih krikova odobravanja. Oduševio se ljudima u prvim redovima i pohvalio neobično velik broj mladih pankera.
Uz tonove “Still Breathing” s novijeg albuma “Povijest bolesti” iz 2014. bilo je i onih koji su spontano (?) prolijevali pivo po ljudima u šutki, ali nije bilo potrebe za borbu čak ni kad je svirao klasik iz 2003. “Ready to Fight” s “Fist From East”. Novom pjesmom “Warzone” najavili su novi album pa imamo još toga za iščekivanje u sljedećim mjesecima. Logično je slijedila “Another Day Conquered” iz daleke, ali muzički valjda najbolje godine hrvatske diskografije 1998. sa albuma “Rat (Her) Burnt His Record”.
Romantični blok otvorili su pjesmom “Nights Underneath Your Window” (a.k.a. “Forgive me”), a vesela atmosfera nastavila se uz par želja i pozdrava. Nek ostane zapisano da idealna rođendanska pjesma u mojoj knjizi više nije “Sretan ti rođendan” Fantoma (1992.), nego dvadeset godina mlađa “Peter Pan Syndrome”, jer je rođendan najbolji dan u godini za donošenje odluke da nikad nećemo odrasti. S druge strane, nova pjesma “Misery” baš i nije najzgodnija za čestitku, ali kad ti Debeli Precjednik posveti ikoju stvar, to je dobar poklon.
U engleskom dijelu koncerta bilingvalni Slavonci odsvirali su još “Waste of My Time” i novu pjesmu koju su posvetili pokojnom Iveku, koja je nazvana po njegovom bendu “Pičke vrište”. Svirka u petak tako je neslužbeno bila homage čovjeku koji je, Kocinim riječima, živio nasilno prema samom sebi, kao uostalom i svi mi.
Kad su krenule stvari na hrvatskom, znali smo da se koncert sve više bliži kraju, ali publika je dobila priliku uz Debelog Precjednika iz sveg grla otpjevati hitove “I’ve Turned into a Pastir” (koja je najavljena kao prijevod Misfitsa, a objavljena 2001. na “Tribute to Zli farmeri”) i relativno novu “Nema me”, a cijeli Vintage grmio je da zna kako je kad si “Petkom Kićo, subotom Slabinac”.
Ekipa koja je od početka koncerta tražila da sviraju “Pobunu” napokon je došla na svoje pa smo čuli pjesmu koja je starija od dobrog dijela publike, jer je 1993. godište, s demo-albuma “Ti budan sanjaš” (pet godina prije dueta s najviše slova n ikad “Ja ću budan sanjati” Gibonnija i Vanne). Emocije su se mogle rezati nožem na samom kraju jer “Puška ne ubija ljude”, a publika je sama otpjevala onaj zadnji ooo u “Moja su koljena umorna od moljenja”. Nije bilo bisa, nego su nakon sat i 15-ak minuta odsvirali još “Farmersko srce” i pozvali nas na druženje pod šankom.
Kao i uvijek, ekipa iz Debelog Precjednika iznojila je dušu na pozornici, a publika je uzvratila kako je najbolje mogla. U kombinaciji sa Saučešćem, nismo ni očekivali ništa manje od veselo morbinog antifa panka. Teško vrijeme i nepravedna stvarnost na tren su zagorčali planirano veselje, ali pankerske zadušnice nisu previše tužne. Ivek je dobio svoj trenutak te radosti da ga sakrije od zaborava vječnosti.