Ramsey Lewis i Dee Dee Bridgewater su u petak na Avantgarde Jazz Festivalu ‘zaplivali’ popom i funkom ‘crne Amerike’ iz sedamdesetih godina.
Biti jazz glazbenik ne znači ne pratiti trendove. Prate ih pojedini džezeri i više nego se to može činiti. Daft Punk u ovom trenutku ima najpopularniji i ujedno najznačajniji pop album za revitalizaciju afroameričkog popa 70-ih i 80-ih – vremena kad je „pop bio jako cool“, kako je izjavila Dee Dee Bridgewater s pozornice Avantgarde Jazz Festivala u Rovinju u petak 5. listopada u trenutku dok je na istoj nastupala zajedno s Ramseyem Lewisom. Ni ona, kao jedna od najboljih jazz pjevačica današnjice, kao ni Lewis, kao veteran ‘crnog zvuka’ koji je na sceni već 51 godinu, nisu naravno niti jednom spomenuli francuske maskirane DJ-e Daft Punk tijekom koncerta, ali su na svoj način davali hommage istoj glazbi, istog perioda, a to je pop i funk zvuku Stevieja Wondera, grupe Earth Wind and Fire i drugih aktera te scene.
Bio je to njihov ljetni obol glazbenoj priči koji je bio u jazzu taman toliko koliko su trajale improvizacijske solističke točke. Dakle jedna revijalna večer vrhunskih glazbenika u kojoj je naglasak bio na zadovoljavanje glazbenog ukusa šireg spektra publike, a ne samo onih ušiju ozbiljno uronjenih u jazz. Open air prostor dvorišta bivše rovinjske tvornice duhana okupio je nešto više od 700 posjetitelja koje su na kraju Dee Dee Bridgewater i Ramsey Lewis podigli sa stolaca i rasplesali izvedbom Wonderove „Living For The City“.
Cijeli koncert bio je osmišljen po sistemu ‘dva u jednom’, tj. prvi dio pripadao je Ramseyu Lewisu nakon što je Bridgewater s njim zajedno izvela „On Broadway“ Georgea Bensona, da bi u drugom dijelu na Lewisovo mjesto za klavirom sjeo Edsel Gomez, pijanist koji je već 13 godina neizostavna pratnja Dee Dee. Drugi dio koncerta ujedno je bio i kvalitetniji, jer je Gomez pumpao daleko više adrenalina i poletnosti u kojem ga je i prateći bend pratio živnuvši nakon nastupa s Lewisom. Na kraju krajeva, teško je biti ne poletan uz pjevačicu kao što je Bridgewater.
Prvi dio koncerta ujedno je bio i prilično tih, što je bila čudna odluka ton majstora, obzirom na veličinu prostora i posjećenost, pa se dogodila i situacija da je i sam Lewis komentirao žamor iz zadnjih redova koji je dolazio do njega na pozornici, a daleko od toga da razglas nije mogao podnijeti veće opterećenje decibelima. Dee Dee Bridgewater se tako pokazala i u jednom drugom svjetlu zabavljačice nelimitirane stilskim odrednicama, iako mi je u daleko ljepšem sjećanju njen prvi nastup u Rovinju od prije par godina kada je potpuno bila uronjena u nasljeđe (pa čak i sam lik) velike Billie Holiday. No izgleda da ljeto na Jadranu nameće neka svoja ‘interna’ pravila ugođaja i svjetskim facama – očito je teško oduprijeti se mediteranskom hedonizmu, kao što je to odavno slučaj i s jednim Stingom, koji je nakon doseljenja u Toscanu eklatantan primjer.
Što se tiče Avantgarde Jazz Festivala dobro je što se u našoj maloj Istri događa nešto tako. Zanimljivo je i što Rovinj nije usamljeni primjer, već se razvilo i pravo jazz rivalstvo u ponudi u kojoj se već nekoliko godina za svoje mjesto pod ‘jazz suncem’ ravnopravno natječu (i nameću) porečki Valamar Jazz Festival i kvarnerski Liburnia Jazz Festival. Interes publike ne opada, a velika imena su se počela vraćati. Jazz je očigledno u ovim krajevima dobar za turizam kao što je i turizam naklonjen jazzu – čak i kad jazzeri zaigraju na drugu glazbenu kartu.