Od sirena Jadrolinije u čast Titu do ‘Ode radosti’ zapadnim birokratima

Milanoviću je na EUključenju svaka bila na mjestu (ajde, napokon smo ga svi razumjeli i napokon mu se nije omakla Špičkovina, ili King Kong, ili savjet ženama SDP-a da ‘budu lukavije pa će birači zaboraviti da su žene’?!). Cijelo vrijeme sam strepila da će nešto blebnut’, onako kako samo on to zna, ali ovaj put sam bila u krivu.

Danijela Matijević

Zoki je bio suvisao i odaslao je nekoliko moćnih poruka. Još da je malo usporio i da nije izgledao kao da se nagutao MDMA-a, dojam bi bio ‘ajnc a’. Kako bilo, iz tog njegovog EU govora zapamtit ću što je naglasio da “mi nikud ne idemo, ostajemo ovdje“, istaknuo je naše europsko naslijeđe, ali i naš balkanski genom, od kojeg neki tako pretenciozno vole bježati. I to me se dojmilo jer jadan je čovjek koji se srami svojih korijena. Okej, sada smo nakon godina napora napokon dio uljuđene EU. Ali, i dalje znamo gdje smo. Tu negdje na razmeđu Istoka i Zapada, negdje između birokrata koji “operiraju“ u rukavicama i onih koji to rade “na živo“ bez rukavica. Negdje u ‘međuzemlju’ između ljupke pristojnosti Zapada i strastvene sirovosti Istoka. No bolje da odmah prestanem romantizirati jer ima ta zapadnjačka pristojnost i svoje prijetvorno lice, kao što i ovdašnja simpatična narodska sirovost često zna pokazati svoju krvoločnost. Cijela ta pomalo komorna i nevesela ceremonija (uz poneki dobar pick, poput sjajne Tamare Obrovac) našeg ulaska u europsku zajednicu naroda, izvukla mi je poput kaleidoskopa mutne djeliće vlastite prošlosti na ovom našem turbulentnom tlu.

Kasnih osamdesetih uvijek negdje krajem svibnja stresle bi me zaglušujuće sirene trajekta dok bi s didom brala šparoge po Prizni. Did Ivan mi je objasnio da je ta tutnjava u čast rođendana druga Tita. Tada sam ga upitala: “A gdje on slavi svoj rođendan?“. Did je odgovorio da više ne slavi jer ga nema među nama, ali da je ovo način da ga se sjetimo. Vidjela sam da i njemu zvuk sirena Jadrolinije dere bubnjiće, ali osmijehom mi je dao do znanja da mu je bio drag taj čovjek čiji roćkas slavimo u njegovoj (vječnoj) odsutnosti. Zaključila sam da je taj barba bio neka velika faca kad su se ovi s broda tako zdušno objesili o sirenu. Bilo je u selu i onih koji nisu slavili Titov rođendan jer su godinama umjesto u Prizni “ljetovali“ na obližnjem Golom otoku. Jedan od njih je bio i pokojni pekar Jure. On je navodno stvarno bio jedan od onih informbiroovaca “koji Staljinu nisu htjeli reći ne“, pa je posljedično tucao kamen na Golom. Kada sam godinama poslije pitala tetu Rožu kako joj je bilo dok je on robijao, ljuto mi je rekla: “Uvik je bija vražje laprdalo. Dić’ glas za Staljina, ma neka ga je strpa. Bija na Golom, bija tu, nikad od njega ruke neman, u vrta uvik sama iden“, sočno je Roža opisala njihovo “zajedništvo“. Osim što sam zarana shvatila kako su bračni odnosi pravi vrtuljak lav end hejta, ukapirala sam i da ne mogu jasno procijeniti da li je taj Tito bio good or bad guy?

Kolovoza 1990. vraćali smo se s ljetovanja u Prizni, drugi razred osnovne čekao me za nekoliko dana. Nakon stare vijugave ceste rađene po principu “evo ti janjca, zaobiđi mi kuću“ ravnica pred Zagrebom napokon je donijela zen mom želucu. Ali, prolazak kroz Novi Zagreb najavio je ponovni nemir u utrobi. Nikad neću zaboraviti zloslutnu zvonjavu mobilizacije kojom je odjekivala Maršalka dok smo žurno prolazili pored nje. Ujo ništa nije rekao, ali prvi put u životu sam vidjela da je zabrinut. Zvuk Maršalke bio je bitno drugačiji od zvuka u spomen na Maršala.

Kratak je bio put od zadnje generacije koja se primala u pionire do vreća pijeska koje su ukrašavale prizemne učionice moje osnovne škole u centru grada. Osim kukavičkog granatiranja zvončićima ne mogu reći da je Zagreb spoznao što je rat. Ali, spoznali smo što je stalna psihoza odlazaka u sklonište i strepljenja ‘hoće li ovaj put negdje ipak opaliti’. Sirene Jadrolinije činile su se milozvučnima u odnosu na prijeteću neverending simfoniju zagrebačkih sirena za uzbunu. Moj did koji je prsa o prsa preživio Drugi svjetski rat, odbijao je ići u sklonište. Kada smo ga svi zborno krenuli moliti da nam se pridruži, kratko nas je otpilio: “Ako me one Nijemčine nisu dotukle, neće ni ovi njihovi bradati kolaboracionisti. Oni su poznati po tome da ‘dobivaju’ ratove“. Rekao je to tonom koji nije dozvoljavao daljnje rasprave, ali je u kutu usana uspio zapakirati sićušni osmijeh zbog ove zadnje opaske. Okrenuo se na peti svoje umjetne noge i otišao u dnevnu sobu čitati novine. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da se rat opet događa. Dio noge dida Ivana ostao je negdje u zadaraskom zaleđu. Naletio je na minu dok je izvlačio ranjenog suborca. Did je dva puta bio ranjavan i dva puta se vraćao na bojište. Kažu da je bio neustrašiv. Kući se vratio s protezom za nogu i kuferom punim ordenja.

Didu je brzo dopizdilo JNA nadletanje Zagreba, pa je zdušno krenuo nagovarati svoju lipu Katu, našu divnu baku, da odu u njihovu mirnu luku Priznu. Znao je lukavac gdje je stvarna akcija. U vrijeme rata, naše mirno seoce postalo je mala vojna baza jer je Prizna bila jedina poveznica s Dalmacijom nakon što je Maslenički most bio srušen. Davne 1939. iz te gudure je išao braniti ostale gudure u Primorju, pa je odlučio opet biti na licu mjesta “u slučaju da koji bradonja poželi prijeći preko Velebita malo se okupat’ u Karlobagu“, kako nam je fakinski objasnio. Baka Kata je uvijek bila slaba na tu njegovu junačku narav, pa nismo bili iznenađeni kad nam je saopćila: “Dico, falit ćete nan, ali Ivan i ja pakujemo doli“. Mojoj mami nije dugo trebalo da i nas dvije pakujemo na “kratki izlet“ u Sloveniju. Dalje>>

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh