Od sirena Jadrolinije u čast Titu do ‘Ode radosti’ zapadnim birokratima

Milanoviću je na EUključenju svaka bila na mjestu (ajde, napokon smo ga svi razumjeli i napokon mu se nije omakla Špičkovina, ili King Kong, ili savjet ženama SDP-a da ‘budu lukavije pa će birači zaboraviti da su žene’?!). Cijelo vrijeme sam strepila da će nešto blebnut’, onako kako samo on to zna, ali ovaj put sam bila u krivu.

Danijela Matijević

Zoki je bio suvisao i odaslao je nekoliko moćnih poruka. Još da je malo usporio i da nije izgledao kao da se nagutao MDMA-a, dojam bi bio ‘ajnc a’. Kako bilo, iz tog njegovog EU govora zapamtit ću što je naglasio da “mi nikud ne idemo, ostajemo ovdje“, istaknuo je naše europsko naslijeđe, ali i naš balkanski genom, od kojeg neki tako pretenciozno vole bježati. I to me se dojmilo jer jadan je čovjek koji se srami svojih korijena. Okej, sada smo nakon godina napora napokon dio uljuđene EU. Ali, i dalje znamo gdje smo. Tu negdje na razmeđu Istoka i Zapada, negdje između birokrata koji “operiraju“ u rukavicama i onih koji to rade “na živo“ bez rukavica. Negdje u ‘međuzemlju’ između ljupke pristojnosti Zapada i strastvene sirovosti Istoka. No bolje da odmah prestanem romantizirati jer ima ta zapadnjačka pristojnost i svoje prijetvorno lice, kao što i ovdašnja simpatična narodska sirovost često zna pokazati svoju krvoločnost. Cijela ta pomalo komorna i nevesela ceremonija (uz poneki dobar pick, poput sjajne Tamare Obrovac) našeg ulaska u europsku zajednicu naroda, izvukla mi je poput kaleidoskopa mutne djeliće vlastite prošlosti na ovom našem turbulentnom tlu.

Kasnih osamdesetih uvijek negdje krajem svibnja stresle bi me zaglušujuće sirene trajekta dok bi s didom brala šparoge po Prizni. Did Ivan mi je objasnio da je ta tutnjava u čast rođendana druga Tita. Tada sam ga upitala: “A gdje on slavi svoj rođendan?“. Did je odgovorio da više ne slavi jer ga nema među nama, ali da je ovo način da ga se sjetimo. Vidjela sam da i njemu zvuk sirena Jadrolinije dere bubnjiće, ali osmijehom mi je dao do znanja da mu je bio drag taj čovjek čiji roćkas slavimo u njegovoj (vječnoj) odsutnosti. Zaključila sam da je taj barba bio neka velika faca kad su se ovi s broda tako zdušno objesili o sirenu. Bilo je u selu i onih koji nisu slavili Titov rođendan jer su godinama umjesto u Prizni “ljetovali“ na obližnjem Golom otoku. Jedan od njih je bio i pokojni pekar Jure. On je navodno stvarno bio jedan od onih informbiroovaca “koji Staljinu nisu htjeli reći ne“, pa je posljedično tucao kamen na Golom. Kada sam godinama poslije pitala tetu Rožu kako joj je bilo dok je on robijao, ljuto mi je rekla: “Uvik je bija vražje laprdalo. Dić’ glas za Staljina, ma neka ga je strpa. Bija na Golom, bija tu, nikad od njega ruke neman, u vrta uvik sama iden“, sočno je Roža opisala njihovo “zajedništvo“. Osim što sam zarana shvatila kako su bračni odnosi pravi vrtuljak lav end hejta, ukapirala sam i da ne mogu jasno procijeniti da li je taj Tito bio good or bad guy?

Kolovoza 1990. vraćali smo se s ljetovanja u Prizni, drugi razred osnovne čekao me za nekoliko dana. Nakon stare vijugave ceste rađene po principu “evo ti janjca, zaobiđi mi kuću“ ravnica pred Zagrebom napokon je donijela zen mom želucu. Ali, prolazak kroz Novi Zagreb najavio je ponovni nemir u utrobi. Nikad neću zaboraviti zloslutnu zvonjavu mobilizacije kojom je odjekivala Maršalka dok smo žurno prolazili pored nje. Ujo ništa nije rekao, ali prvi put u životu sam vidjela da je zabrinut. Zvuk Maršalke bio je bitno drugačiji od zvuka u spomen na Maršala.

Kratak je bio put od zadnje generacije koja se primala u pionire do vreća pijeska koje su ukrašavale prizemne učionice moje osnovne škole u centru grada. Osim kukavičkog granatiranja zvončićima ne mogu reći da je Zagreb spoznao što je rat. Ali, spoznali smo što je stalna psihoza odlazaka u sklonište i strepljenja ‘hoće li ovaj put negdje ipak opaliti’. Sirene Jadrolinije činile su se milozvučnima u odnosu na prijeteću neverending simfoniju zagrebačkih sirena za uzbunu. Moj did koji je prsa o prsa preživio Drugi svjetski rat, odbijao je ići u sklonište. Kada smo ga svi zborno krenuli moliti da nam se pridruži, kratko nas je otpilio: “Ako me one Nijemčine nisu dotukle, neće ni ovi njihovi bradati kolaboracionisti. Oni su poznati po tome da ‘dobivaju’ ratove“. Rekao je to tonom koji nije dozvoljavao daljnje rasprave, ali je u kutu usana uspio zapakirati sićušni osmijeh zbog ove zadnje opaske. Okrenuo se na peti svoje umjetne noge i otišao u dnevnu sobu čitati novine. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da se rat opet događa. Dio noge dida Ivana ostao je negdje u zadaraskom zaleđu. Naletio je na minu dok je izvlačio ranjenog suborca. Did je dva puta bio ranjavan i dva puta se vraćao na bojište. Kažu da je bio neustrašiv. Kući se vratio s protezom za nogu i kuferom punim ordenja.

Didu je brzo dopizdilo JNA nadletanje Zagreba, pa je zdušno krenuo nagovarati svoju lipu Katu, našu divnu baku, da odu u njihovu mirnu luku Priznu. Znao je lukavac gdje je stvarna akcija. U vrijeme rata, naše mirno seoce postalo je mala vojna baza jer je Prizna bila jedina poveznica s Dalmacijom nakon što je Maslenički most bio srušen. Davne 1939. iz te gudure je išao braniti ostale gudure u Primorju, pa je odlučio opet biti na licu mjesta “u slučaju da koji bradonja poželi prijeći preko Velebita malo se okupat’ u Karlobagu“, kako nam je fakinski objasnio. Baka Kata je uvijek bila slaba na tu njegovu junačku narav, pa nismo bili iznenađeni kad nam je saopćila: “Dico, falit ćete nan, ali Ivan i ja pakujemo doli“. Mojoj mami nije dugo trebalo da i nas dvije pakujemo na “kratki izlet“ u Sloveniju.

Zastava EU (Foto: Wikipedia)

Tatu se ionako nije pitalo jer je on još sredinom ’80-ih preselio u Beograd. Rođen u Lici, studirao i volio u Zagrebu, završio u Beogradu. Kada je mama didu i baki objašnjavala tko je “njen čovjek“, pričali su mi da je did Ivan mudro zaključio: “E, ćerce moja, tamo u Lici sjekirama otvaraju prozore. Džabe ti sva tvoja landranja po Europi, mogla si samo preko planine preskočit“. Ne možeš znati kad će te svojom strijelom opaliti onaj debeljuškasti stvor s nesrazmjerno malim krilima u odnosu na svoju građu, pa je nakon svih zapadnjačkih uglađenih udvarača, moja mama pala baš na ovog divljaka koji ju je na prvom spoju ugrizao za leđa. Pred svima. U restoranu.
Tata Ličanin se opijao po beogradskim birtijama, plačuči nad time kako “njegovi“ biju njegove. Nelijep stadij krize (jugoslavenskog) identiteta od kojeg se do danas nije oporavio. Dok je on tako pio, plakao i slikao, mi smo bile kod maminih prijatelja u najdosadnijem gradu na svijetu – slovenskom Črnomlju, samo ime grada govori sve, izvinte’ dragi susjedi. Mama je mislila da nam treba odmak od sve te zagrebačke psihoze, ali ja sam bila neutješno nesretna u tom jebenom Črnomlju. Sav naš svijet bio je u Hrvatskoj koju su sustavno ranjavali, a mi kukavički nismo bile tamo. Prijelomni trenutak mog bijesa što smo daleko od doma bilo je granatiranje Prizne. Mama i ja nismo često plakale. Tada smo plakale. Sve telefonske linije su bile prekinute. Nismo mogli dobiti dida i baku. Tih par sati nismo znale da li su živi. Panično smo cijeli dan vrtile isti broj na brojčaniku. Taj zvuk svakog okretaja brojčanika parao je tišinu neizvjesnosti. Mama je na neko vrijeme odustala od zvanja, ali ja nisam odustajala. Manično sam ponavljala jednu te istu radnju. Naumila sam čuti glas svog dida. Nisam htjela ništa jesti, nisam uopće osjećala glad. Moja prva nesprospavana noć u životu prošla je u pozivima upućenima Prizni. Pred zoru sam dobila dida. Did je ispričao da je bilo gadno, pohvalio senjske gardiste i rekao da je poginuo jedan turist. Nesretnik se išao sakriti iza crkve. Je, ima Boga.

Ja sam nastavila odbijati hranu dok god se ne vratimo u Zagreb. Tada nisam imala pojma što je to štrajk glađu, ali nekako intuitivno sam znala da će to mamu unezvijeriti. Ona je na stol stavila EUROkrem, a ja ultimatum. Kada je vidjela kako sam glatko odbila svoju najdražu namirnicu, shvatila je da je došlo vrijeme povratka kući.
Kolovoza ’95-te mjesto radnje je opet bilo to naše milo ne-mjesto Prizna. I prije nego je krenula, znali smo da se sprema. Nevera. Oluja. Kamioni i kamioni vojne opreme po noći su migoljili zmijski zavojitom cestom s magistrale prema moru. Da je bio živ, pekar Jure s početka priče, sigurno bi pomislio kako ovaj put Jožino “NE“ nije pokolebalo druga mu Staljina. Nema veze što su već sva trojica bili pokojni, vojna sila koja se kretala prema jugu obimom je podsjećala na Crvenu armiju. Uslijedile su dobro nam poznate vojne akcije koje su vratile teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. Bili smo sretni kada je sve završilo. Napokon smo imali Hrvatsku. Poslije će se pokazati da je taj obrambeni pothvat bio nekom na čast, a nekom na vječnu sramotu. Cijelu euforiju pobjedničkog veselja, kvario je tsunami nacionalizma i revanšizma. Mojoj mami, koja je kasne ’70-te provela u Londonu sa svim narodima svijeta i nikada nije posebno osjećala da pripada samo jednoj “od Boga odabranoj naciji“, dozlogrdilo joj je svo to silno hrvatstvo, a kap je prelio famozni Tuđmanov govor o “crnim, pa zelenim, pa žutim vragovima, Judinim škudama“ i slično. Opet smo se pakirali na “mali izlet“, ovaj put u London.

Tada sam prvi put, ne računajući “predgrađe“ Rijeke, Trst (ah, opet ja o Titu i ’45-oj), vidjela EU. Mama je htjela da osjetim kako najrazličitije nacije, rase i vjeroispovijesti mogu živjeti zajedno. Dala mi je jednu od najljepših životnih poduka. London je bio blještav. Ni traga onoj črnomeljskoj dosadi. Imala sam 13 godina i preko dana se družila sa Degasom, Van Goghom i Gauginom, a večer je bila rezervirana za šetnje uz Temzu i restorane sa svih krajeva svijeta koje je uvijek gurmanski nepogrešivo birao njen prijatelj Steve. Hodajući po Sohou na ulicama se osjetila živost, na ulicama su bile boje. Indijka u jarko ružičastom sariju na uglu je čekala autobus, Kenijac u žutim kratkim hlačicama projurio je pored nas na fluorescento zelenim rolšuhama, na narančastom biciklu vozio se Skandinavac plave kose do guzice.

Pomislila sam kako onom našem Tuđmanu fali cijeli jedan spektar boja u nabrajanju tih njegovih vragova. Ja sam bila zadivljena i zahvalna “ocu domovine“ što je tako laprdao o svemu i svačemu, jer da nije, možda bi tek mnogo kasnije vidjela/vidjeli Europu.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X