Dee Dee Bridgewater u Lisinskom – kad prava diva dođe u grad

Rijetki su petki kad netko u Lisinskom napravi show, još rjeđi kad taj netko dolazi iz svijeta jazza… A kad se dogodi, onda je to stvar za pamćenje.

Dee Dee Bridgewater na 10. Vip Zagreb Jazz Festivalu u Lisinskom

U proljeće 2010. Dee Dee Bridgewater trebala je u Zagrebu otvoriti tadašnji Jazzarella –sveženski jazz festival, ali je vulkanska prašina s Islanda to onemogućila prizemljivši tada sve letove preko Atlantika, a jedna od najvećih i najcjenjenijih jazz pjevačica današnjice je u periodu nakon toga u Hrvatsku ušla na ‘sporedna vrata’. Naime od tada je dva puta nastupila u Rovinju koji je kao grad svoju turističku ponudu počeo temeljiti i na jazz ugođaju prateći strategiju kojom se već desetljećima diči švicarski Montreux. No bilo je to dovoljno da Dee Dee Bridgewater (koja je ujedno i druga osoba koja je za ovaj portal dala intervju 2011.) stekne dojam o Hrvatskoj koji je nije nimalo sinoć prevario na prvom velikom koncertu u Zagrebu u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski.

Doslovce je uspjela pregaziti ukočenost od koje prečesto pate eventi u tom prostoru. Podigla je cijelu dvoranu na noge na bisu koji je imao protestni soul karakter kad je s bendom srčano i emotivno izvela poznatu antiratnu pjesmu iz 60-ih „Compared To What“ Lesa McCanna i Eddie Harris. „Protestirali smo tad jer smo mogli. Ne znam možemo li i danas, iako nam je Obama predsjednik“, komentirala je pjevačica prethodno zatraživši od svih da se ustanu sa stolaca uz objašnjenje da nema potrebe da se sad ‘tu glumi neki snobovski Pariz’. „Ustanite jer vjerujem da u ovoj velikoj dvorani večeras vi nema takvih“, apelirala je Dee Dee.

Dee Dee Bridgewater na 10. Vip Zagreb Jazz Festivalu u Lisinskom

I sama je priznala nelagodu koju je imala od početka nastupa na pozornici Lisinskog zbog tog kritičkog osjećaja promatranja, vaganja i praćenja svakog njenog poteza, kao što se i energično trudila tijekom cijelog koncerta da poteknu emocije i skrši se ta nevidljiva barijera. Nije to bila neka uvježbana poza s njene strane i patroniranje s visoka u smislu da je zvijezda došla u neku koloniju, upravo suprotno jer je Bridgewater upravo ona vrsta zvijezde koja želi kontakt s ljudima, a ne izdvajanje. Svoj estetski naklon prema gradu u kojem je nastupala dokazala je i time što je na pozornicu izašla odjevena u haljinu iz malog dizajnerskog butika Madame Demode smještenog u jednoj ulici podno Gornjeg grada, što je svakako lijepa gesta spram domaće pameti i dizajna o kojima počesto i nemamo neko visoko mišljenje, dok kao u ovom slučaju ne zapadnu za oko nekoj divi. A Dee Dee Bridgewater je diva i to nekoliko puta ovjenčana Grammyjima. No opet sprema i na rizike.

Dee Dee Bridgewater na 10. Vip Zagreb Jazz Festivalu u Lisinskom

Naime nastupila je u pratnji možda najmlađeg benda u svojoj karijeri kojeg je predvodio također mladi trubač Theo Croker koji je nedavno objavio album „AfroPhysicist“. Tijekom cijelog koncerta bilo je osjetno da je Dee Dee za nekoliko klasa iznad, posebice kad je glasom improvizirala solo na trombonu, dakle i ‘svirački’, ali energija kojom je zračila 64-godišnja pjevačica jednostavno je cijeli ansamb gurala naprijed da bude bolji i energičniji. Bend je na početku koncerta imao instrumentalnoi improvizacijsko predstavljanje, a nakon odavanja počasti šutnjom nedavno preminulom velikanu jazza Jimmyju Scottu koji je u pjevačicinom životu imao značajnu ulogu ,Dee Dee je zapjevala „Afro Blue“, pjesmu koja otvara hvaljeni album „Red Earth“ inspiriran njenim putovanjem u Mali u potrazi za vlastitim korijenima.

Rad Abbey Lincoln također je bio važan u umjetničkom oblikovanju što se vidjelo i po uvrštavanju dvije njene pjesme u repertoar tj. „Blue Monk“ (Monkova pjesma na koju je Lincoln napisala tekst) i „The Music Is The Magic“ koja je bez imalo pretjerivanja u izvedbi Dee Dee Bridgewater bila jedna od najljepših i najemotivnijih balada koje su odjeknule u dvorani Lisinski, meni osobno i najsnažniji dio koncerta.

Dee Dee Bridgewater na 10. Vip Zagreb Jazz Festivalu u Lisinskom

No koliko je Bridgewater igrala za sebe, toliko je igrala i za ‘raju’ pa su izvedene i „I Can’t Help It“ i „Living For The City“ Stevieja Wondera, ali i „One Fine Thing“ mladog Harryja Connicka Jr.-a ‘garnirana’ kroz priču slučajne seksualne privlačnosti koju je osjetila spram nepoznatog muškarca kojeg je jednom prilikom ugledala na ulici. Sa svog hvaljenog „Eleanora Fagan“ albuma snimljenog u čast velike Billie Holiday izvela je Gershwinovu „A Foggy Day“.

Dakle sve skupa nije bila riječ o pravovjernom jazz koncertu, koliko o edukacijsko-kompilacijskom showu u kojem je najviše bilo istaknuto plovljenje kroz zvuk ‘Crne Amerike’. Da je bilo tko drugi to izveo, a ne Dee Dee Bridgewater, sad bi se uredno moglo pričati o fijasku koji je stvorio mljackavi osjećaj u ustima, no istinska diva sve je preokrenula u svoju korist čineći većinu njih u dvorani sretnima, i čineći to sa stilom. Jednostavno kazano, osvojila je Zagreb. I Zagreb je sretan zbog toga.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X