Dva zagrebačka benda koji pripadaju najmlađoj rock generaciji na putu su probitka u okviru gradske demo scene, te su sinoć nastupili u Saxu i privukli nemali broj generacijske sljedbe.
U uvjetima prve prave jesenske sezone još od 2019. godine, kad u studenom Zagreb vrije događanjima, posebno festivalskim i koncertnim bilo je zanimljivo malo skrenuti s uobičajenog puta i ući u ‘deeper underground’. Dakako, nije bila riječ o trap događaju jer trap nije ni ‘deeper’ ni ‘underground’, već dio mainstreama, gledano po popularnosti među mlađom publikom. Više me zanimalo tko su heroji najmlađe gradske rock enklave i što fura tu srednjoškolski generaciju, a vjerojatno i one koje su tek upisali fakultet.
Dekadencija (skraćeno DKD, kako publika i skandira na njihovim koncertima) me svojom nesputanom energijom i iskrama neobuzdanosti oduševila proljetos na Supervalu – festivalu srednjoškolskih bendova održanom u Vintage Industrialu. Tada nisu pobijedili, ali je bilo jasno da imaju najviše šanse za klupski proboj. To je potvrđeno i sinoć, jer su bili zvijezde večeri ispred kojih su nastupila dva mlada benda; Nekrofilane paprike i The Middlers.
The Middlers nisam pogledao, ali su mi u Saxu rekli da je s njima bilo petljancije jer im je to vjerojatno bio prvi nastup i da su na koncu svirali neku obradu. Želim im više sreće idući put i po mogućnosti autorskog materijala.
Nekrofilane paprike su zvučale kao da nastupaju drugi, eventualno treći put, ali su se u svemu tome jako dobro zabavljali, uostalom i ime benda je urnebesno. Nošenje ženske odjeće na koncertima je čini se hit među srednjoškolskim bendovima. Bubnjar Nekrofilanih paprika bio je odjeven u sobaricu (kao iz Lasalvijevih karikatura), a nakon njih je Matija Ivezić, pjevač DKD-a, izašao u čipkastom topiću. No ipak pobjednik za najotkačenije odjevenog glazbenika na bini bio je basist Nekrofilanih paprika koji je u stilu najpoznatije fotografije Ivana Zvonimira Čička cijeli koncert imao spuštene hlače na gležnjevima. U biti je bio, najotkačenije razodjeven, kad bolje razmislim.
Njihovi početnički lirski dometi su skromni, ali za publiku su bili efektni za zazivanje ekspresnog izlaska iz distopije, tj. odlaska s planete. Također tek moraju naučiti koja je uloga ritam sekcije, a potom i svih ostalih u bendu, ako im zezanje na pozornici (a to im ide jako dobro) nije krajnja želja. Oni su isto imali nešto obrada na repertoaru, ali su i one zvučale autohtono njihovima, s obzirom na zajednički domet kao bend. Konkretno, način na koji su odsvirali „Vjernog psa“ bi i Mrle i Prlja držali originalnim jer tu nije bilo ničeg previše bliskog s verzijom koja je zapečena u svijest ovdašnjih rock poklonika.
Dekadencija je bila druga priča. Za razliku od nastupa na Supervalu, u Saxu je većinom na repertoaru bio autorski materijal. I početak je bio obećavajući. Pjevač Matija Ivezić neodoljivo je i fizički i po outfitu podsjećao na lik Franka N. Furtera iz kultnog mjuzikla „Rocky Horror Picture Show“, a u bend je u međuvremenu došla i pjevačica koja pak izgledom i frizurom sliči na Eleven iz „Stranger Things“. Njih dvoje su s prvom pjesmom u refrenu pozivali policiju i cijela ta čudna horror chic travestija je imala neku magiju i publika je to osjetila. Osjećalo se za DKD znaju kud treba voditi koncert.
Pjesme im dobro kanaliziraju energiju i bunt, kao što i kad ubace obradu to ima smisla. „Krokodili dolaze“ Električnog orgazma svakako je bila jedna od njih. DKD također imaju i svojevrsni vodviljski element apsurda utkan u nastup. Kao da su nadahnuti Daniilom Harmsom. Imaju „Pjesmu o ničemu“ kojom trolaju bezbrojne campfire balade, dok je sviranje Mozarta s ubrzanjem dio showa koji publika skandiranjem traži od benda. Tada cijelu stvar preuzima klavijaturist Stjepan Nemec, a ostatak benda na to posprdno izvodi plesne figure.
Koliko god se činilo blesavim, te improvizirane koreografije na klasičnu glazbu su nevjerojatno zabavne, kao i taj trenutak u kojem se rock bend pretvara u neku dadaističku otkačenu kazališnu trupu. Jest da su svi jako mladi i razigrani, ali Zagreb još nije vidio takav bend koji se na taj način igra s narativom rock koncerta i ne boluje od povinjivanja ustaljenim kanonima nastupa. Vjerojatno je u samim počecima to bio spontani čin adolescentskog poluđenja, ali publika DKD-a je to prihvatila, pa koliko god suludo zvuči, ovi neo-pankeri se ne mogu izvući, a da na koncertu nemaju rezerviran dio i za Mozarta.
Tu je i jasno uočljiv natural born rocker stav Matije Ivezića – posjeduje bunt za cijeli klub, a opet nikad nisi siguran hoće zbog vlastite mušićavosti bend napustiti usred koncerta. Nema točnog odgovora na pitanja: je li ozbiljan ili se šali, je li to bio zadnji koncert, ili je Dekadencija tek započela svoj put.
Uz sve, činjenica je da se radi o srednjoškolskom bendu, ali je i činjenica da taj srednjoškolski bend skoro bez ikakve marketinške kampanje dovuče dovoljno koncertne publike usred radnog tjedna u Sax. Moglo bi nešto biti, samo da Dekadencija potraje. Ona dekadencija koja se piše malim početnim slovom nekako joj ide u prilog.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
