Pitanje duha uvijek je aktualno. Pitanje duha vremena, još aktualnije. Depeche Mode odlučili su se pozabaviti i jednim i drugim na svom četrnaestom studijskom albumu i po skromnom mišljenju autora ove recenzije iznjedrili jedan od najboljih, pa čak možda i najbolji album u karijeri.
Showbusiness ne voli previše angažirane albume, a ne voli ih ni entertainment kritika, jer uranjaju u probleme, jer je to onda showbizz nakon kojeg ostaje neka gorčina, posebice ako umjetnik (ili umjetnici) odluče ljuljati temelje sistema koji stvara probleme na koje se većina treba (kao i uvijek) ne osvrtati dok njih ne snađu ili se pak autistički unedogled baviti posljedicama jer nije učtivo čačkati trulež koja uništava tkivo. Pa još ako umjetnik spomene neku revoluciju… Nedajbože!
U slučaju albuma „Spirit“ Depeche Mode, stoga je zanimljivo kako se upravo zbog nekih univerzalno izgovorenih istina, koje će se itekako pjevati po stadionima, neki utjecajni glazbeni mediji u recenzijama s jedne strane dijele neke nesuvisle odgojne packe Gahanu, Goreu i Fletcheru, jer spominju revoluciju, što je naravno loša riječ za biznis, a s druge, hvale njihov uspješni ‘business as usual’ model i glazbenu nadahnutost, pa onda sve to zaviju u neke osrednje ocjene i neki ‘nemoje zamjeriti’ stav. A istina je da su Depeche Mode itekako bili nadahnuti u svakom pogledu s ovim albumom. Jasno su detektirali cijeli proces koji odavno nije progres, već upravo suprotna stvar; povratak pećinskom načinu razmišljanja, gotovo globalnoj apatiji, nesreći i nedostatku pokretačke snage u obliku tog magičnog duha, zbog čega ovaj naš duh vremena i zahtijeva otvoreno pitanje: Gdje je revolucija?
Naravno, frka je kad jedni veliki Depeche Mode zazivaju revoluciju, oni koji to ne bi trebali jer su kak’ti zaštićeni, ali frka je one zaštitnike ovakvih kapitalizama koji to zamišljaju kao neki drugi dio Oktobarske revolucije, no Depeche Mode nisu barbari. Ne zovu oni na nasilje, oni samo kao i svaki normalan intelektualac žele vidjet neku svijetliju budućnost, neki model koji ne proždire samog sebe. Ne rugaju se oni demokraciji kad koriste terminologiju poput „patriotic junkie“, već upravo suprotno, zabrinuti su za demokraciju u rukama onih koji od nje rade idiokraciju, jer demokracija u kombinaciji s pećinskim ili ognjištarskim mentalitetom i nije neki bingo. Bar mi to na ovim prostorima jako dobro znamo.
Konstanta albuma „Spirit“ upravo je oslikavanje civilizacijskog nesrazmjera današnjeg trenutka: onog što se može i što se radi u tehnološkom smislu i onog gdje smo kao društvo i pojedinci u tim korelacijama. „Spirit“ stalno provocira, stalno odašilje da smo u stanju vidjeti i u makro i mikrosvemiru ono što se odavno ne može vidjeti golim okom, a opet ima toliko needuciranih čitatelja, borimo se za loše sisteme, a bojimo se dobrih rješenja, šetali bi zaljubljeni rukom pod ruku s nekim, ali se trenutno odvija linč na trgu… Depeche Mode kao da su uglazbili Harmsovu poetiku, a kad Gahan to jasno uobliči i otpjeva, zvuči gotovo okrutno, ali opet opijajuće, kao, uostalom, i svaka izgovorena istina, općenito gledano.
Glazbeno pak, to je rollercoaster magnitude pop i rock giganata. Ono što je na prethodnom albumu „Delta Machine“ bilo Depeche Mode meets blues (again), na „Spirit“ se pretvorilo u Depeche mode meets Roger Waters. „Spirit“ kao da je još jedan zid kojeg treba srušiti. Nikad blejdranerovska elektronika nije toliko strasno ljubila debele premaze slide gitare („Cover Me“ je monolitini otkivak koji drži središnjicu albuma), nikad iz niti jednog albuma Depeche Modea nije toliko na van zračila atmosfera kakvu je slikom davno dočarao Langov „Metropolis“. Kao da je „Spirit“ pokušaj ljubavnog pijeva kojeg u konačnici nadglasavaju koračnice i neizvjesnost, a pijev se na kraju u silnoj nemoći obraća i vlastitoj nutrini, jer treba se spremiti na trenutak kakav god on bio.
Imali su Depeche Mode albume i albume, singlove i singlove, no ovako moćna dugosvirajuća konceptualna sljubljenost nije bila pravilo, dapače! Ovaj album je znakovit i po tome što Depeche Mode ovdje progovaraju jezikom poesebno razumljivim starijoj genaraciji svojih slušatelje, onima koji ih u najmanju ruku vole od „Violatora“, onima koji jako dobro znaju što su pjesnici mislili reći u „Going Backwards“, „Where’s The Revolution“ ili pak „The Worst Crime“, „Poorman“ i „Fail“, onima koji neće krivo protumačiti njihove udarničke poze s macolama u rukama, jer je očito da je „Spirit“ najsmisleniji, a time i najbolji pop album ove godine do sada. Definitivno je donio nove himne koje će se zdušno pjevati po arenama i stadionima. Dakle, to je sve drugo, samo ne ‘business as usual’. A sad, hoće li biti revolucije..? To pitanje je svakako ugravirano u duh našeg vremena.
Ocjena: 10/10
(Sony / Menart, 2017.)