Pitchfork Festival je prvi puta održan u Chicagu 2011. godine u organizaciji istoimenog online magazina. Sljedećih godina proširio se na ogranke u Parizu, Londonu i Meksiku. Pitchfork Paris ove se godine održava od 3. – 9.11. u nekoliko pariških klubova kao što su Olympia, Trabendo, Le Trianon, Elyseé Montmartre, Supersonic Records…
Zadnjih desetak godina pratim producenta te vrhunskog glazbenika s francuske elektro scene imenom Yuksek. U srijedu, 5. studenog nastupio je u klubu Badaboum, ovog puta pod svojim alter imenom Destiino, u suradnji s kolegicom Chloé. Svojim alter egom Destiino odstupa od svog konvencionalnog zvuka (house, elektropop i nu disco) te eksperimentira s nešto spontanijim, tamnijim i nabijenijim zvukom. Setlista se otvara odličnim “My Crush” koji je izašao 21. veljače ove godine. Publika je pokretu, muvamo se oko pulta s DJ-ima, do šanka, atmosfera se zagrijava sa svakim novim setom. Zadnja stvar na listi je “laganica” u odnosu na ono što smo slušali tijekom čitave setliste: “Oldschool, Baby” by Westbam & Nena.
Raspon godina u publici je vrlo širok. Odokativno prevladava ekipa u tridesetima i četrdesetima, ali ima ljudi koji su u ranim dvadesetima ili kasnim pedesetima, što odgovara činjenici da je Yuksek a.k.a. Destiino aktivan na sceni od 2002. godine. Svi plešu ili se barem malo klimaju. Zanimljivo je da su izvođači na mjestu koje je jako malo povišeno od publike pa tako tijekom večeri imate osjećaj da su oni dio publike jer im možete prići vrlo blizu. Destiino i Chloé gledaju u svoje miksete, ali pomno prate muvanje u publici te naše reakcije. Imam osjećaj da su ovdje zaista radi nas, energije i (kvalitetne) glazbe, a ne da se njih dvoje bumpaju u prsa cijelu večer, dobro ispričaju s prijateljima iz publike ili puštaju samo ono što se njima sviđa, tamo negdje iznad nas.
Oni su treći izvođač po redu ove večeri, prije njih slušamo pomalo ekscentričnog, zanimljivog Španjolca imenom Sutja Gutierrez za kojega mi nasumična osoba s kojom čavrljam govori da je ovo umjetnik u punom smislu riječi. Sutja svojim pjevanjem nadograđuje vlastiti zvuk, a s neurednom Beatles frizurom, brčićima i outfitom kao da je pobjegao iz “Addams Family” — on je pravi mali laboratorij za eksperimentiranje zvukovima. Publika nešto manje pleše, međutim, pratimo ritam. Nema booo-anja iako je jasno da je većina nas večeras ipak došla na – clubbing.
Sutji je prethodila Sapphist Eye koja je ove večeri nastupila prva. Ušavši u klub oko 19:40 sati opažam da se unutra nalazi desetak ljudi, te se pitam hoće li ova večer izgledati kao ponedjeljak u Začaranoj Močvari kada na koncert relativno nepoznatog umjetnika dođe oko petnaest ljudi. Međutim, u Parizu ipak ima nešto više znatiželjnika i ljudi koji su otvoreni novim glazbenim iskustvima (riječima Ivana Laića – ovdje se ljudi drže onoga – “treba ić’ na sve”), te se klub do kraja njezine setliste dupkom napuni. Sapphist Eye nas provodi kroz nekoliko laganijih i nepovezanih setova do pravog klupskog (kao techno večer Petog kupea) hypea kojime nam dobro zagrije noge.
Ulaznicu za ovu (i još 3 večeri) kupila sam putem službene aplikacije – Dice nekoliko dana prije koncerta, a koja mi svaki dan nudi prijedloge za glazbena događanja u gradu, uglavnom s underground scene. Povrata ulaznice nema (osim u slučaju odgode izvođača ili organizatora), međutim, ulaznicu mogu poslati prijatelju, a QR kod za skeniranje na ulazu postaje dostupan tek 2 sata prije samog koncerta.
Na ulazu u klub pokušavam utrpati svoj oveći šal u rukav kaputa na što mi garderobijerka pokazuje vješalicu i objašnjava da će se ona pobrinuti za to. Omata moj šal (onako kako bi ga omotali u Zari da ne klizne s vješalice), pokriva kaputom kojeg zakopča i traži inicijale mog imena te ih napiše na papirić koji lijepi na vješalicu, a drugi dio papirića s brojem daje meni. Ova temeljita usluga košta me 2 EUR. U klubu nema pušenja, dakle nema niti onih likova koji zapale cigaretu te riskiraju da si propale džep misleći da nitko neće osjetiti dim ili vidjeti da mu nešto gori u ruci. Gotovo nitko ne drži mobitel u rukama, tu i tamo se podigne neka ruka – kratko se posnimi ili poslika i pleše se dalje.
Tijekom cijele večeri nisam vidjela niti jednu osobu koja je mobitelom radila video zapise setova dulje od 1 minute (dakle, moguće je!). Ljudi plešu, pričaju (ali se ne pokušavaju nadglasati s pojačalima i zvučnicima od kojih mi ne bubnja u ušima nakon 4h elektronike bez ušnih čepića), nema guranja i laktarenja iako je prostor relativno malen i gužvasto je.
Svako malo netko započne razgovor, jedna osoba me pita odakle sam i kada kažem “Croacie, Zagreb” na svom lošem francuskom, dobivam veliki osmijeh i upit idem li na Mo:Dem koji se održava na otprilike 1h od Zagreba. Sram me jer sam upravo prvi puta čula za taj događaj pa vrtim glavom na što nazad i dobivam zasluženo – kiseli osmijeh i upit želim li pivu (koju ne pijem).
Kad smo kod pića, najjeftinija cuga (sok od naranče ili Cola – 4 EUR). Čaša vode – besplatno. Čaše su, naravno, višekratna plastika. Na kraju događaja niti čaše niti boce ne leže po podu. Držanje predviđene satnice – kao po špagi. Setlista završava u 23:30 i do 23:45 smo svi ispred kluba unatoč velikom repu ispred garderobe u kojoj dobivam svoj kaput tek kada kažem svoje inicijale. A bientot!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
