Zagrebački Detour održao je u subotu svoj prvi samostalni koncert u Domu sportova.
U ovo vrijeme zgusnutih koncertnih događanja, i posebno u sezoni kad Dom sportova svaki vikend otvara vrata domaćim glazbenicima kao da je to nekakav normalni tijek (ali de facto predstavlja sasvim novu realnost u kojoj domaći showbusiness segment doživljava jedan potpuno novi cvat), za svoje mjesto među velikima izborio se ove subote i zagrebački pop sastav Detour.
U produkcijskom i estetskom smislu gdje niti jedna sekunda nije bila prepuštena slučaju, to je svakako bio trijumf ove grupe, jer je vizualnom pogledu nadmašeno štošta što se događalo u toj dvorani, računajući tu i strana gostovanja. Mnogoljudni bend bio je u savršenom sinkronicitetu s odlično osmišljenim video programom na ogromnom video zidu, a naglasak na spektakl u pratećim efektima (konfete, umjetni snijeg, scenografski momenti) obilato su se koristili i kad su se pojavljivali gosti na pozirnici poput Headoneasta, Nipplepeoplea i Tonke i Aljoše iz Pavela. U najmanju ruku – bajkovito.
Bajkovito kao što je i Detour malo-pomalo svojom glazbom postao simbol za hrvatski pop eskapizam. Nema tu ‘mola’ koji će vas i na pet minuta odvesti na stranputicu suočavanja s vlastitim mislima, sve je tu u ‘duru’ – meko, podatno, harmonično i posvećeno ljubavi, ljubavima i bijegu od sivila. Priznajem da se nisam do sada previše bavio tim bendom čiji je spiritus movens Nenad Borgudan, koji eto već godinama osjeća kakvi singlovi prolaze u domaćem radijskom formatu, jer mi je uho sklonije onima koji su spremni na devijaciju od ustaljenog. No, eto i sociološka i glazbena povijest dokazuje da su primjerice i punk rock i disco začeti istih godina u istom desetljeću. Dok je jedan pozivao na pobunu i nužne promjene, drugi je nudio eskapizam u ugodi, a ako se sumira i pogleda današnji svijet, ja osobno nisam siguran jesu li više utjecaja donijeli oni iz CBGB-a ili oni iz Studia 54, ili je on u neku ruku podjednak.
Danas, ako se povuče ovlaš usporedba, s jednim Edom Maajkom (koji je također nedavno nastupio u tom istom malom Domu sportova) vrijeme je za pobunu, te jasni i nedvosmisleni No pasaran, jer vremena su sjebana. No je li u krivu Nenad Borgudan koji misli da su sjebana vremena također plodna za ljubavne pjesme? Teško je reći, jer eskapizam ide odlično ruku pod ruku s depresivnim sivilom današnjice.
No tu možda treba stati jer se dolazi do drugog momenta, a taj je da se u subotu Dom sportova pokazao zalogajem koji Detour nije lako svladao po pitanju posjećenosti, u smislu da je u nedavnoj prošlosti bilo koncerata u Lisinskom i Tvornici na kojima su vjerojatno prodali više ulaznica. ‘Čaša’ je u Domu sportova bila polupuna ili poluprazna, ovisno jeste li optimist ili pesimist. I to naravno zahtijeva analizu glazbenog sadržaja, a to je, može li Detour postići stopostotni eskapistički glazbeni ugođaj? Jer, radijski eter je jedno, a cjelovečernji koncert nešto sasvim drugo.
U radijskom eteru je poželjno pet minuta ‘durske pozitive’ u kojoj poletniji pop ritam podmazuje gitarsko koketiranje s country ugođajem. Što se koncerta tiče, za potpisnika ovih redaka bilo previše ‘durske pozitive’ u nizu posebice u prvoj polovici. Nedostajalo je ‘molova’, nekog ’emotivnog vapaja’ s druge strane zvučnog raspona, nekog ‘minusa’ nakon kojeg ‘plus’ potjera jače. Nešto što nije nužno bio singl. U tom smislu gostovanje dua Nipplepeople je u toj konstelaciji bio rijedak nužno potrebni ’emotivni procjep’ jer je donijelo umiksani monolog pokojne Milene Dravić iz „Bio jednom jedan Duško Radović“, i to je ubrzo dalo koncertu novi zamašnjak kroz duet „Gledano sa strane“. Zatim, hendriksovska improvizacija hrvatske himne bila je suvišna, ako ne i promašena. Eskapizam ne voli neočekivana i nagla buđenja.
U tom svjetlu, Gina Damjanović, koja je bila od samog dolaska u bend u nezavidnoj situaciji zbog uspoređivanja s bivšom pjevačicom Majom Posavec (s kojom je sastav zabilježio svoje kreativne vrhunce), i karakterno i izvođački se u Domu sportova potvrdila kao prilično dobar Borgudanov odabir. Iznijela je ona dobar dio showa na ‘svojim leđima’, koliko god se to možda činilo lako i lepršavo. Ima ona taj šarm, taj djevojački ‘positive push’. Definitivno, nije diva koja mrko gleda, ako ‘publika ne jede iz ruke’, ne zamjera. S druge strane ima i puno profinjeniji pristup od onog estradnog iz kojeg obično potmulo vrišti neki patos patrijarhata. Gina odaje sliku gradske cure koja želi živjeti i zabaviti se, što je dakako i nužni kontrast kojeg treba imati jedan pop bend u kojem je muški dio sastava obično ozbiljno fokusiran na ono što svira. Gina tu jednostavno zrači tom svojom pozitivom. Simpatična je i kad se jednostavno usred pjesme u samom disco finalu koncerta zagrcne i ‘proguta’ prvi dio refrena pjesme „Tvoje lice se promijenilo“, ali onda se još uspije u tom brzom ritmu i ispričati publici. Također je i sa svakim od gostujućih pjevača i pjevačica tražila ‘zajedničku notu’, bez da je u zraku mirisalo na rivalstvo. Dapače, gostovanje Antonije i Aljoše Šerića u pjesmi „Snijeg“, kad je u dvoranu pušten i umjetni snijeg bio je poput neke božićne razglednice, dakle, previše za autora ovog teksta, ali jebiga, eskapizam… publici je to bio vrhunac.
Drugi dio s bisem je općenito nosio bolje momente jer je bio oslonjen na starije pouzdane hitove, računajući tu i one davno ugašene grupe Yammat u kojoj je Borgudan djelovao. One su u sebi nosile više tog nekog “Studio 54” ugođaja. Taman za stizanje na cilj ljepše odsanjanog života, tom njihovom ‘obilaznicom’, kako upućuje i samo ime benda koji je na svom putu kroz hrvatsku stvarnost uspio doći do popularnosti uspješno zaobilazeći sve estradne prerogative. Nije ni to mala stvar.