Clutch u Tvornici – prva, druga, treća, pakao

Clutch u Tvornici drugi put. Rasprodano, raspojasano, razorno i opet nezaboravno, naravno ako vas je majka k’o rokera rodila.

  • 26
    Shares
Clutch u Tvornici kulture 2018 (Foto: Izidor Tačković)

Kad se netko nazove kvačilo tj. kuplung, ne mogu se izbjeći usporedbe s nekom opakom rally vožnjom. S američkom grupom Clutch jednostavno je tako; figurativno vas ‘zalijepe za stolac’. Instantno vam ubrizgaju adrenalin i ne ostaje vam ništa drugo do li uživati u ‘suludoj vožnji’.

I traje to desetljećima. Nepromijenjeno. U biti jedan detalj se promijenio. ‘Pripitomljavanje publike’ došlo je i na njihove koncerte. Tako je i zagrebačka Tvornica kulture u nedjelju bila oblijepljena upozorenjima: „No crowdsurfing during Clutch show. You will be escorted out. Thank you.“ Ali avaj, njih par je uspjelo kraudsurfati, a sad jesu li eskortirani van, teško je zaključiti. Vjerujem da nisu, jer ako su nečiji koncerti kao stvoreni za kraudsurfing, onda je to svakako od ovog benda iz devedesetih koji je od prije dvije godine u Zagrebu uskrsnut u prvorazrednu koncertnu atrakciju.

Za razliku od prvog koncerta iz 2016. koji je ekspresno rasprodao prvopredviđenu Močvaru, a potom i ‘zamjenski’ Veliki pogon Tvornice, ovog puta se odmah išlo na Veliki pogon. Ulaznice su naravno planule mjesec dana prije nastupa. Također, za razliku od prvog koncerta kada „The House That Peterbilt“ nije izazvala požar u publici iz prve (ako me ne vara report od tada), sinoć je pak uvodna „Weird Times“ ruknula kao plamena kugla. Poput rušenja rekorda u ubrzanju; prva, druga, treća, pakao… Je li prošlo 3 ili 5 sekundi dovoljnih za ‘zapaljenje’ cijele dvorane, uistinu je teško reći nakon svega.

Clutch u Tvornici kulture 2018 (Foto: Izidor Tačković)
Clutch u Tvornici kulture 2018 (Foto: Izidor Tačković)

Formula za ‘pakao’ ovaj put se razlikovala od prijašnje samo u tome što Tim Suit nije ‘češao’ Les Paula, već Firebirda. Dan Maines se već desetljećima ne razdvaja od Rickenbackera, Jean-Paul Gastler je opet razvaljivao neku dvadesetčetvorku, dok je vokal Neila Fallona fenomen poput glasa Marka Arma iz Mudhoneya ili glasa Grega Dullija iz Afgan Whigsa – „born to raise hell“, rekao bi pokojni Lemmy Kilmister.

U sat i petnaest minuta su istresli svoj ‘toksični i zapaljivi teret’ na sveopće oduševljenje; „How to Shake Hands“, „Ghoul Wrangler“, „Earth Rocker“, „Keys“ „Firebird“… da bi pred kraj bluzčina „Electric Worry“ bila poput finalnog premaza napalmom. Beng, beng, beng – s guštom smo primali svaki hitac spremni za flambiranje koje je došlo s„X-ray Visions“ i nikom nije teško pao taj rekvijem. Postuhumo je zombieland u Tvornici opet oživio na „Barbarella“ i „The Face“, a tad je i primijećen i posljednji crowdsurfing, nakon čega se svatko sretan zaputio u svoj kućni lijes.

Dođu Clutch kao neki bolni podsjetnik na to da tako opake bendove ‘majke više ne rađaju’, a nekad se činilo da su iza svakog ugla. Ne bih sad htio nepotrebno biti nostalgičan, ali umjesto zaključka je možda bolje postaviti retoričko pitanje: Hoće li Clutch rasprodati i treći gig kad idući put dođu?

  • 26
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh