Sinoć je Zagreb, točnije Močvaru, po prvi put posjetio Dirtmusic, world music projekt australskog glazbenika Huga Racea i slavnog Chrisa Eckmana iz The Walkabouts.
Dirtmusic je projekt koji postoji već više od deset godina, a nakon njihovog prvog albuma koji je istraživao američku glazbu, najveći dio karijere ovaj bend je glazbeno stvarao svoju glazbu u Africi. Korijeni tog dijela puta ovog sastava sežu s nastupa na pustinjskom festivalu u Timbuktuu, gdje su se upoznali s malijskim desert rokerima Tamikrest s kojima su tamo zasvirali s puno entuzijazma, a taj session doveo je i do snimanja zajedničkog albuma BKO. Dirtmusic je nastavio snimati u Maliju, te su materijale za svoja naredna dva albuma, izvrsni “Troubles”, te nešto nelagodniji “Lion City”, snimili u Bamaku u ozračju za koje Hugo Race kaže da je bilo mnogo manje vedro od njihovog prvog afričkog iskustva. U Maliju se ustanak tuareških plemena, na čijoj glazbi je Dirtmusic temeljio svoj rad, postali su veliko političko pitanje, a nesigurnost je vladala i zbog prijetnje islamista koja je rasla u ovoj zapadnoafričkoj zemlji.
Tematika ovih albuma bila je uglavnom o političkim prijetnjama, što se zadržalo i u radu na novom albumu s kojim je bend napustio Afriku i premjestio se u drugo žarište nestabilnosti i previranja, a riječ je o Turskoj u vrijeme migrantske krize koja je potresla Europu prije tri godine, a rješenja joj se ne naziru ni danas. Race i Eckman su uselili u garažu turskog psihodeličnog rokera Osmana Murata Ertela, predvodnika alternativne atrakcije Baba Zula i virtuoza na električnom sazu, tradicionalnom osmanskom instrumentu čiji se reski zvuk prirodno sljubio s dronom i hipnotičkim ljuljanjem koju je dvojac iz Dirtmusica tako dobro izvježbao svirajući pustinjski blues.
I koliko god snažna bila karizma dvojca prekaljenih zvijezda koji predvodi ovaj projekt, kada se svira materijal s posljednjeg albuma “Bu Bir Ruya”, kao sinoć u Močvari, većinu pozornosti u ovoj postavi plijeni upravo Murat-aga, s golemim brkom i pilotskim naočalama odjeven u egzotično ruho dok svojim dugačkim prstima grabi po relativno malenom instrumentu u transu, pa zatim gestikulira, glumi i šalje svoje vapaje bilo na turskom ili engleskom, prepričavajući sudbine izbjeglica na graničnim prijelazima. Poput njegovih janjičara, Eckman i Race pridružuju se svojim recitiranjem koje se tek rijetko pretvori u kakav prigodan refren, kao u “Black Gravity”, jednoj od rijetkih ranijih pjesama koje smo imali priliku čuti, ili “Go The Distance” u kojoj Chris napokon dobiva priliku zapjevati. Valja izdvojiti i moćnu izvedbu “Safety in Numbers” koja je Raceov poziv na otpor policijskim sustavima diljem svijeta.
A glazba ljulja i vuče u svoje mistične predjele tjerana bubnjem Milana Cimfe, koji je u drugom dijelu nastupa dobio i potporu lokalnog udaraljkaša Nenada Kovačića iz Antenata. Gitare Eckmana i Racea bremenite efektima stvaraju sonične valove koje lomi Muratov saz, a kada atmosfera dosegne vrhunac, kao primjerice u fenomenalnoj “Outrage” kojom je zaključen redovni dio koncerta, možda na trenutak pomislite da ste uzeli trip na vrlo neobičnom techno partyju.
Sinoćnji koncert Dirtmusica bio je sjajan doživljaj neopterećene svirke trojice glazbenih velikana koji su u svakom pogledu zaslužili da njihovom nastupu svjedoči mnogo više od možda niti stotinu okupljenih sladokusaca u Močvari. Jest da ponedjeljak možda nije najsretniji dan za izlazak, kao što je i koncertna ponuda i ovog tjedna velika, ali sigurno će mnogi zažaliti što sinoć nisu sudjelovali u iskustvu Dirtmusica uživo.
Saznajte više: Hugo Race (Dirtmusic): Orvelovska mreža steže se posvuda