Sinoć smo u Kaptol Boutique Cinema i Cinestarovim multipleksima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku imali priliku vidjeti koncertni film Davida Barnarda ‘Distant Sky’, koji bilježi nastup Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa održan u Kopenhagenu u listopadu prošle godine.
Koncert Nicka Cavea i Bad Seedsa na kojemu je snimljen film “Distant Sky” dio je turneje benda u sklopu koje su momci nastupali i u našem susjedstvu, u Ljubljani i Beogradu, a Zagreb su preskočili kako bi se ovdje vratili ovog ljeta u sklopu INmusic festivala. Budući da sam pisao koncertno izvješće s nastupa u Ljubljani, “Distant Sky” sam prvenstveno gledao komparativno, budući da je setlista na svim koncertima bila identična, iako energija koju je bend širio možda i nije.
Prije svega, gledanje koncertna na filmskom platnu omogućuje publici da obrati pozornost na detalje koje im prisustvo u dvorani uživo samo po sebi ne omogućava. Pritom više od Nickovih rozih čarapa mislim na dinamiku unutar samog benda i određene finese u izvedbi ovih prekaljenih majstora koji u tom smislu gotovo nikad ne podbacuju. Osim toga, ako je bilo dvojbe o prenošenju intimnog iskustva albuma “Skeleton Tree” koji je na ovoj turneji promoviran na pune arene, “Distant Sky” pokazuje smisao u tehničkom savršenstvu zvuka i slike koju je osigurao upečatljiv svjetlosni show koji se tek na filmu u potpunosti otkriva gledatelju.
Neke mane turneje o kojima sam pisao u izvješću potvrđene su i filmom. Pritom posebno mislim na prebacivanje inače furioznog “Tupela” u pjesmu srednjeg tempa čime mu je otupljena oštrica jer je atmosferom više prilagođena novom materijalu s posljednja dva albuma Seedsa koji je činio daleko najveći dio koncerta. No, više je elemenata koji koncert na filmu čine boljim od onoga u Ljubljani. Jedna od takvih stavki je pjesma po kojoj film nosi ime, s ovaj put živim gostovanjem vokalistice Else Torp koja svojim anđeoskim glasom i blagom pojavom od “Distant Sky” čini jedan od dirljivih vrhunaca nastupa.
Film u svakom slučaju uspijeva u svojoj nakani prenošenja atmosfere zajedništva nalik onoj u nekoj religijskoj komuni s karizmatičnim guruom Caveom u njezinom središtu. Taj osjećaj najbolje se zamijećuje u feneomenalnom finalu koncerta, odnosno bisu koji razoružava jasno dočaravajući što su to ljudi doživjeli na ovoj turneji, a ostavilo je tako moćan dojam na njih. Ta priča započinje Caveovim spuštanjem duboko u publiku pri izvedbi “The Weeping Song”. Nick tijekom cijelog nastupa suvereno upravlja publikom, svirajući je poput instrumenta, ali nikad bolje nego dok je okružen njima u punom mesijanskom modusu.
Isto tako publika koja za vrijeme završnih pjesama “Stagger Lee” i “Push The Sky Away” sudjeluje u njihovim izvedbama plesom i koreografijom na pozornici, za razliku od ovdašnje koja je svoje vrijeme provedeno na stejdžu odlučila uglavnom provesti snimajući svojim pametnim telefonima, uništivši tako svoj veliki trenutak. Izgleda da su ljudi u ovom kutku svijeta ipak više opsjednuti snimanjem nego drugdje, jer je u vrhuncu apsurda kraj mene u kinu sjedio čovjek koji je smatrao da je i dijelove samog filma potrebno snimati telefonom.
Možda je najveći dobitnik ovog filma jedan njegov neimenovani junak, korpulentni mladić prema kojemu je za vrijeme nastupa Cave razvio poseban osjećaj dragosti, pa se primijećuje kako ga pogledom traži, izdvaja ga, pjeva mu i grli ga, pa će njegova velika večer na taj način zauvijek ostati zabilježena i podijeljena sa svijetom. Mi koji smo film gledali ovdje u svakom slučaju dobili smo još jedan podsjetnik na činjenicu da ćemu nečem sličnom imati priliku sudjelovati uživo na Jarunu za nešto više od dva mjeseca.