Treći po redu koncert Repetitora na zagrebačkoj turneji odigrao se u subotu u Vintage Industrial Baru što je bilo dobra prilika da se pred većim auditorijem u Zagrebu predstavi beogradski trio Dogs In Kavala koji je nastupio kao predgrupa. Ovaj report baviti se upravo tim segmentnom, tj. tim nastupom.
Za početak, gledao sam i slušao Dogs In Kavala u Beogradu na prošlogodišnjem Indirekt festivalu u dvorani K.C. Rex koja je zvonila u odjecima stvarajući kaotični zvučni ugođaj, ako se to uopće moglo nazvati ugođajem. No energija i zaigranost tog psihodeličnog garažnog tria, u kojem kao da se u ulozi frontmena međusobno natječu bubnjar Nikola Hajduković i gitarist Srđan Jeremić, bila je dostatna da ih želim poslušati u pošteno ozvučenom klupskom prostoru kad se za to pruži prilika. A ona se ukazala ove subote.
Pored toga Dogs In Kavala su me automatski podsjetili na sijaset beogradskih bendova koji imaju dobru prođu u Zagrebu, jer posjeduju onu neku uvrnutu nit koja im u matičnoj sredini možda i dođe kao otegotna okolnost. Bar se meni tako čini. Suprotnost su dakako od raw power priče Repetitora kojem su gostovali, ali opet nimalo okljaštreni za žestinu kad ubace u ‘petu brzinu’.
Šarolikost publike u Vintage Industrialu uistinu je bila povoljna okolnost za predstavljanje pravom slušateljskom krugu. I sam bend je zračio onim nekim unutarnjim elektricitetom na pozornici, kakav obično donose važni koncerti. A za Dogs In Kavala ovo je bio važan koncert. Zagreb. Pun klub. Pravi trenutak. Prava publika. Dobar zvuk. Bend spreman da razvali.
Ali k’o za vraga taman kad se krenulo usijavati, Jeremiću pukne žica na gitari. „A kupili smo mu pred koncert specijalne žice koje ne pucaju. Platili smo ih 17 hiljada dinara“, prokomentirao je potom Hajduković i prihvaio se improvizacijske vožnje s basistom Sinišom Janjićem.
Jeremić je brzo odustao od petljancije mijenjanja žice čim je Ana-Marija Cupin iz Repetitora ponudila Vlasteličinu gitaru u zamjenu. Nastup se potom opet zakotrljao, ali se mojo nekako povukao iz ‘projekcije’. Vlasteličin Telecaster je odrađivao svoj posao, ali se sa svakim overdriveom zvuk Repetitora uvlačio u zvuk Dogs In Kavala. Bend je to osjetio.
Nakon tri pjesme Cupin je ponovno istrčala na pozornicu i donijela Jeremiću njegovu gitaru i kao da je time opet bendu vratila njegovu dušu, koju su spomenute okolnosti vitlale dotad po Vintage Industrialu. Dva takva prekida uglavnom su ‘smrt’ za svaku predgrupu, no Dogs In Kavala su u trećem dijelu uspjeli stati na noge i pošteno otprašiti ostatak pripremljenog materijala.
Dakako, efekt na publiku zasigurno nije bio isti, spram onog da su kojim slučajem sve žice izdržale nastup, jer je trio jako dobro koncipirao nastup započet s bombastičnim disharmoničnim gitarskim riffom koje je potom s jedne strane pjesmu sve više harmonijski pripitomljavala, a s druge otvarale prostor žestini galopirajućeg ritma. Pokazali su se kao bend artističke uvrnutosti i rokerske drčnosti u kojem vokalno dvoglasje Jeremića i Hajdukovića nekad miriše na Sonic Youth, nekad na Jarbole, a nekad na Kojin vokalni minimalizam, uz dakako nagle stilske preokrete s elementima math rocka ili pak psihodelije.
Jedan od onih bendova koji vam drže pažnju svojom glazbom i izvedbom, čemu svakako treba pridodati i taj čudni frontmenski odnos na relaciji gitarista-bubnjar. Od prvog se nekako ‘prirodno’ očekuje da bude frontmen ali je pomalo introvertan prema publici, a ovaj drugi je prirodni frontmen koji nema problema s komunikacijom, te pored tog saznanja djeluju u simbiozi kao cjelina, dok je međusobna nadogradnja konstantni ‘work in progress’.
Zagreb dakako nisu osvojili tim prvim nastupom, ali su stekli određene simpatije. Taman da dođu još jednom i poprave stvar, tj. odsviraju koncert kakav žele. I da obavezno sa sobom ponesu još jednu gitaru, čisto kao zaštitu od zaigranih gremlina.
Saznajte više: Tri zagrebačka dana Repetitora