Tri zagrebačka dana Repetitora

Zagrebačka turneja benda Repetitor završila je u subotu navečer u načičkanoj dvorani Vintage Industrial Bara. Može se zaključiti da je ‘tramvaj-turneja’ po zagrebačkim klubovima za beogradski bend bila uspješna.

  • 45
    Shares
Repetitor u AKC Attacku (Foto: Boris Podobnik)

Potvrdilo se, kao što će se vjerojatno potvrditi još bezbroj puta dok god ovaj bend bude živ, da je Repetitor jedan od najomiljenijih bendova zagrebačke alternativne klikice. Čiji se profil, otkako je potpisnih redaka bio na prvom Repetitorovom zagrebačkom gigu, čini mi se 2008., neposredno nakon debija „Sve što vidim je prvi put“, stubokom promijenila. Što je normalno, jasno. Pank se s 30 godina, nenamjerno valjda, stavi na čekanje da bi mu se vratilo tamo negdje u 40-ima, najvjerojatnije zbog krize srednjih, nostalgije, umora od „traženja nove muzike“ ili što li već.

U ova je tri dana to bila otprilike i Repetitorova publika. Klinci i klinkice od 18 do 22 i pristojni, svježe obrijani kulturnjaci i znatiželjnici od cca 45+. Super. Bilo je zaista simpatično vidjeti nekakvog doppelgangera Višnji Pevec kako se u poparanim dokoljenkama probija kroz studentsku rulju u KSET-u, „babyboomere“ i millenialse u zajedničkoj kolektivnoj ekstazi.

Repetitor u Vintage Industrialu (Foto: Izidor Tačković)

Set lista, naravno, očekivana. S tri albuma, čini mi se, nema što mudrovanja i mislim da bi se petrolejkom tražio lik „kojem nisu odsvirali neku pjesmu“. Dapače, meni je osobno malo žao što bend ponegdje ne izađe iz svoje „safe zone“ i ne odsvira, štajaznam, neki punk cover Bryana Ferrya. To bi bilo zanimljivo. No, sve u svemu, pošteni pristup. Tri dana istog koncerta dojadi gledati, a kamoli svirati i vjerojatno bude i njima lakše kada se drže neke ustaljene šprance.

Po tome je, koncert prvog dana, onaj u ‘plinskoj komori’ Medike, jt. Attacku, čini se, bio najsrčaniji i „najunderground“. Tek jedan ventilator u sobi malo boljeg dnevnog boravka i 300-400 najhrabrijih „aficionadosa“ benda, nekakav pas razrogačenih očiju na 220 decibela, ratoborna i znojem natopljena publika, različiti antifaposteri s pozivima za različite akcije, baš je bila neka Fugazijeva poetika. Kao u „spotu“ za „Waiting Room“. Čini mi se da je i bendu bilo najbolje te prve večeri, a i Vlastelica je rekao nešto poput „čim smo videli ovaj klub, znali smo da tu hoćemo jednom da sviramo“. Eto, želja mu se ispunila.

Repetitor u AKC Attacku (Foto: Boris Podobnik)

U svijetu gdje stalna samo mijena jest, lijepo je znati da se neke stvari ipak neće promijeniti. Repetitor će, čini se, uvijek biti Repetitor. Dobar, snažan bend s kvalitetnim „lyricsima“ koji će isporučiti poštenu svirku, inicirati nekakav „stagediving“ i dobro oznojiti entuzijastične brigade hrabrih mladića i djevojaka iz prvih redova.

Jedina zamjerka ide bespoštednom, iscijeđujućem i zaista napornom nepridržavanju satnice. To je bilo jedno mrcvarenje od nekakvih sat, pa čak i sat i nešto kašnjenja koncerata kao da je, u najmanju ruku, riječ o stadionskom poduhvatu s Axelom Roseom, a ne o nekim zamračenim sobičcima od 500 ljudi. I to sva tri dana. Protaljigati sat vremena u nekakvim Medičinim idealima ventilacije dok predgrupa mrcvari neku noise verziju neke pjesme („Ljuljaj me nežno?“) Olivera Mandića, više nalikuje psihološkom ratu nego nečem što je organizator ocijenio kao 90 kn po upadu.

Saznajte više:

Repetitor i Dogs In Kavala, 20. listopad, Vintage Industrial Bar

Repetitor, 19. listopad, AKC Attack

  • 45
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh