Ako se složimo da je Eurosong besmislen, onda je besmislena i Dora, a ako je besmislena Dora, onda su besmisleni i svi oni koji se na njoj žele natjecati svojim jednako besmislenim pjesmama.
Besmisao je, dakle, the name of the game, pa ostaje jedino pokušati ustanoviti tko je u tom besmislu najbesmisleniji ili barem tko taj besmisao najbolje fura u svoju besmislenu korist.
Ako se pak složimo da je sve spomenuto upravo takvo odnosno besmisleno, onda su i sve ostale stvari vezane uz Doru besmislene pa smo tako u besmislenom izdanju besmislene emisije Svijet diskografije na HR2 mogli čuti besmislen specijal ‘Dora 2024’ u kojem se sva hrpa besmisla skupila na jedno besmisleno mjesto, a onda se odronila na nas kao onomad otpad na Jakuševcu.
Krenimo zato u besmisao ispočetka, odnosno prvim kandidatom koji nam je svoj besmisao predstavio jednako besmislenim monologom (što će, usput, besmisleno nadugačko i naširoko učiniti i svi drugi besmisleni kandidati), a kojim nam pokušava objasniti smisao svog besmisla.
Prvi na redu je Alen Đuras s pjesmom “Tamburica Lullaby” inspiriranom stvarnom besmislenom ljubavnom pričom, a u kojoj besmisleno spaja tamburicu s jednako besmislenom generičkom Antena podlogom i tekstom na engleskom jeziku ne bi li što više ljudi na svijetu moglo razumjeti besmislene riječi koje pjeva i zajedno s njim zapjevati “la la lullaby”.
Sljedeći su Let 3 koji su ove godine u nepravednoj prednosti pred svima ostalima kao apsolutni šampioni besmisla dovedenog do njegove najviše moguće konceptualne razine. Njihova je “Babaroga” toliko sumanuto besmislena, a ponajviše u nevjerojatno besmisleno iritantnom tretmanu Prljinog vokala da se odmah popela na vrh naše besmislene ljestvice. Osim toga pjesma uopće nije loša, no jednako je tako uopće ideja da se Let 3 ponovno prijavi na Doru s novom besmislenom pjesmom toliko besmislena da zaslužuje sve pohvale.
Besmislena Noelle predstavila se s besmislenom pjesmom “Baby, Baby” za koju tvrdi da je riječ o nekakvom R’n’B zvuku, no zapravo se radi o jednoj od onih besmisleno bezličnih radijskih pjesama kakve se na našim besmislenim radijskim postajama puštaju svakodnevno, a nikome zapravo nije jasno zašto ili tko to zapravo želi slušati. Takvom izrazito lokaliziranom besmislenošću na Eurosongu zato nema nikakve ama baš nikakve šanse.
Boris Štok, kao što je to u svom monologu istaknuo, po prvi puta pjeva tuđu besmislenu pjesmu dvojice Iraca, također na engleskom jeziku. Štok nije loš pjevač, a ni loš autor, ali je jedan od onih koji nikako ne bi trebali pjevati na engleskom jeziku jer mu vokal i vokalni izričaj u tom slučaju zvuče neprikosnoveno lošije nego kad to isto radi na hrvatskom. Pjesma “Can We Talk” i nije nužno loša za već spomenutu rotaciju na besmislenim radijskim postajama, no nikako nije pjesma kakvu bi trebao izvoditi Boris Štok.
Natali Balmix pažnju prije svega plijeni svojim prezimenom koje zvuči kao nekakav čudotvorni dodatak zemlji za vrt koji se u vrtnom odijelu Bauhausa može kupiti u vrećama od po 10 litara, a kojim se prihranjuju biljke u zimskim mjesecima ili nešto slično. Taj podatak, naravno, nije važan za procjenu kvalitete njene pjesme ‘Dijamanti’, ali je toliko besmislen da ga se naprosto moralo spomenuti. Što se pak ‘Dijamanata’ tiče, dobro bi im došlo dohranjivanje Balmixom.
Aljoša i Tonka odnosno grupa Pavel na Eurosong u Švedskoj odlučili su otići pjesmom ‘Do mjeseca’ koja je nevjerojatno besmisleni (bal)miks ni više ni manje nego ABBA-e i Novih Fosila odnosno frankenštajnske kombinacije glazbe za kakvu nismo niti mogli pomisliti da bi mogla postojati. Ali eto, postoji. Pjesma zato i počinje blatantnom aluzijom na ABBA-u, a onda se pretvara u revijalno dosadni Pavel premazan ponekom aluzijom na Nove Fosile, najviše u refrenima.
Marcela je pak u “Gasoline” pokušala izfrankenštajnizirati The Weeknda, Eda Sheerana i njemu slične, ali je ipak podlegla nepodnošljivoj lakoći postojanja nepopravljivog balkanskog neukusa pa od svega toga skupa nema ništa, iako pjesma kao takva čak donekle i ima neki besmisleni evrovizijski prizvuk koji je teško objasniti, ali lako prepoznati.
Erna je pak odlučila u svom monologu ispričati cijeli svoj život, a možda ušećeriti i neki biznis i privući još nešto više klijenata za svoje side poslove u Wiesbadenu ili kako se već zovu gradovi u Njemačkoj. Pjesma “How Do You Love Me”, kako kaže, spaja “bluzerski i rokerski žanr”, a što je nekome poput mene dovoljno da mu se upale svi alarmi i da poput štakora prvi skoči s tonućeg broda. Sve u svemu, pjesma zvuči kao nešto iz C kataloga Tine Turner iz kasnih 80-ih i nije nužno loša, osim što za svijetom kasni otprilike 45 godina.
Vinko Ćemeraš koji se za ovu priliku zove samo Vinko, valjda da bi svekolika strana publika mogla lakše zapamtiti i izgovoriti njegovo ime, isporučio je standardnu dozlaboga dosadnu i kvazi srcedrapajuću klavirsku baladu s jednim od najneugodnije otpjevanih falseta koje smo imali prilike čuti u posljednje vrijeme. Dovraga i bestraga, na takvim stvarima rade cijele vojske “producentskih timova” pa je neki od vojnika komandantu Vinku zaista trebao reći da je bolje da reve nego da taalvi tuli, a ovako smo dobili i jedno i drugo, podjednako grozno.
Lana Mandarić s pjesmom “More” isporučila je jednu od groznijih i nezanimljivijih pjesama, no zato je osvojila nagradu za najiritantniji refren pa joj barem za to treba čestitati.
James Night tek je jedanaesti od dvadeset i četiri ovogodišnja kandidata za Eurosong tako da još nismo niti na pola, a već mi ozbiljno ponestaje novih humorističnih načina na koje bih mogao opisati koliko je nešto grozno. Njegova se pjesma zove “Nebo plače” i podsjeća na nekoliko poznatih pjesama istovremeno, najočitije možda u bekvokalnom ‘hooku’ koji neodoljivo podsjeća na “Poker Face” Lady Gage, uz nepogrešivu podlogu jeftinog balkanskog EDM-a i vokala kojem bi također dobro došao balmix za dohranjivanje.
Na Doru se prijavio i Saša Lozar s pjesmom “Ne plačem zbog nje” koju je predstavio kratkim monologom nalik onima kakve svakodnevno fura u svojoj šihti na radiju. Što se pak same pjesme tiče, riječ je o nekakvom bojbendovskom izbljuvku, osim što Saša više nije ni dječak, a nema ni bend. Bolje bi mu zato možda bilo da se ponovno pridružio svom suparničkom kolegi Kedži i da su još pozvali i Tina pa na Eurosong otišli kao Saša, Tin i Kedžo s istom tom pjesmom.
Barbara Munjas uopće ne pripada na Doru, ali ako joj je cilj bio predstaviti svoj rad publici do koje taj rad inače ne bi dospio jer to niti nije rad za takvu publiku i malo se zavrtjeti na radiju odmah na početku godine i ususret nekom nadolazećem albumu, taj je cilj ispunila. “Nepobjediva” je dobra i zanimljiva pjesma koju Barbara izvrsno izvodi. Problem je samo da to nije mjesto ni za Barbaru niti za takvu pjesmu.
Lana Demarin ima jednu od onih pjesama zbog koje se netko poput mene poželi baciti kroz prozor, ali s obzirom na to da živim u prizemlju, bacanje kroz prozor ne bi polučilo željenim ishodom okončavanja ovozemaljskog života pa time i svjedočenja još jednoj Dori, nego bi me uz malo sreće eventualno strpalo u krevet sa slomljenom rukom. Zato se, nažalost, nisam bacio kroz prozor nego pjesmu “Ne vjerujem ti” poslušao do kraja i jedino što mogu reći je da ne vjerujem da se zapravo ne radi o Nini Badrić s albuma ‘Ljubav’ iz 2003. godine.
Splitski The Splitters snimili su nešto toliko besmisleno da to teško mogu opisati riječima. Ako baš moram, zvuče kao nekakav Boris Novković ili nešto takvo čega se više nitko, uključujući Borisa Novkovića, na ovome svijetu više ne sjeća. Nešto, recimo, kao Boris Novković za siromašne iako niti Boris Novković nije Boris Novković za bogate. Nešto, dakle, ni za koga.
Misha ili šesnaesti kandidat na listi dolazi u trenutku kad već čupam kosu i pakiram kofere za selidbu u neku zgradu s respektabilnim brojem katova s kakve se čovjeku isplati baciti kroz prozor. Osim posebno lošeg engleskom, “One Day” čak i ima hitičnu melodiju kakva bi publici mogla ostati u ušima, ali je zapakirana s toliko lošom glazbenom podlogom da joj naprosto nema pomoći. Usudim se čak reći i ‘šteta’ jer negdje duboko u tom grotlu grozote čak i postoje natrusi nečega što bi se moglo nazvati potencijalom.
I taman kad čovjek pomisli da mu se više ništa groznije od svega što je dosad čuo ne može dogoditi, eto ti Boytronica koji predstavlja pjesmu “Pametnom dosta” potpisanu kao ET. Ne znam zašto vam to imam potrebe objasniti, no pjesma je nastala iz nikad objavljenog ET singla 2015, onda ju je Boytronic 2018. s novim tekstom nudio nekoj neimenovanoj našoj izvođačici koja na to nije reagirala, e da bi ponudu toj istoj izvođačici uzalud ponovio i 2019. s idejom da se ona time predstavi i na Dori, a kad ga je ponovno odbila, odlučio je sam svijetu podastrti grozotu zvanu “Pametnom dosta” na Dori 2024. godine. I eto nas, godine gospodnje 2024. s ET-om iz 2015. godine koji zvuči kao najgori crodance horor iz pakla ratnih godina u osuvremenjenom EDM ruhu i nešto što više ne svira niti u najzaostalijim disko klubovima kakvi su nekad postojali na periferiji ili prošćenjima u našim najzabačenijim selima. Pametnom dosta.
Svaka Dora mora imati jednu pjesmu koja vuče inspiraciju iz naših pradavnih staroslavenskih korijena i priziva davno zaboravljene duhove naše slavenske mitologije. Lu Dedić, spoj Lu Jakelić i lutajućeg duha Arsena Dedića, sve to kanalizirala je u pjesmi “Plavi leptir” u kojoj u kolu okuplja Peruna, Velesa, Jarila, Moranu, Svaroga, Svantevida, Zoru i Danicu u još jednoj nepodnošljivoj ‘pravoj hrvatskoj pjesmi’ kakvu smo, na primjer, i prošle godine imali s Harmonijom Disonance.
Ni Dora ne može više proći bez malo vatre, pa eto nam i Vatre s mandolinom “koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim” u pjesmi “Slatke suze, gorka ljubav”. Dečak nije loš dečak, dapače je i talentiran za pisanje tipičnih lakoprobavljivih pop pjesmuljaka za široke mase s naizgled intelektualnim i dubokim tekstovima i rijetko ustrajan i radišan čovjek na našoj estradnoj sceni što mu se svakako treba priznati, kao što se svakako treba priznati i da je ovaj njegov pokušaj Aviciija na Vatra način sasvim promašen za natjecanje kao što je Dora, ali ne i za hrvatski eter pa ako je ovo još jedan od načina na koji će promovirati novi singl, okej.
I Stefany Žužić očito se povela istim principom promocije novog singla putem Dore, a što su zapravo konceptualizirali i prošle godine u punom potencijalu iskoristili Let 3 pa je i ‘Sretnih dana dat’ će bog’ također pjesma koja evidentno nije materijal za Eurosong niti je pisana s tim ciljem, nego materijal za beznadni hrvatski eter koji će pjesmu objeručke prihvatiti i prije i nakon Dore.
Mario Battifiaca feat. Robert Ferlin ove su godine u službi “onog humorističnog dvojica za stariju populaciju” kojima će oni sigurno biti najdraži i najsimpatičniji što i nije čudno jer su obojica sveprisutni na ‘našim malim ekranima’ s kojih na nevino svekoliko pučanstvo tradicionalno obasipaju nepodnošljivo ne-smiješan hrvatski humor. Vjerujem zato da niti njima s pjesmom “Vodu piti, trizan biti” nije cilj pobijediti na Dori i otići na Eurosong nego si osigurati još malo više televizijskog posla nakon što show završi.
Pretposljednji kandidat na ovoj listi je Kedžo, čovjek za kojeg se čini da je Dorom opsjednut još otkako je pobijedio, ali na Eurosong nije otišao jer je natjecanje bilo otkazano. Takvu kozmičku nepravdu odlučio je ispraviti ove godine s pjesmom “Voljena ženo” ilitiga tri minute neizdrživog prenemaganja. Treba mu čestitati jer se ustrajno prenemaže već ne znam ni sam koliko godina zaredom i uvijek u tome ponovno u tome uspije. Dozlaboga dosadno i bezidejno, ali konzistentno.
Šećer na kraju je Baby Lasagna i “Rim tim tagi dim”, čovjek i pjesma koji gotovo da se i nisu uspjeli ugurati u natjecanje pa su kao rezerva upali u zadnji čas nakon što je Zsa Zsa odustala s pjesmom “Probudi usne moje”. Ne vjerujem u teorije zavjere, ali sam u ovom slučaju sklon čak i pomisliti da je netko nazvao nekoga i rekao ‘hej, moramo se dogovoriti tko će odustati u korist Baby Lasagne jer on jedini ima neke realne šanse dobro se plasirati na ovogodišnjem Eurosongu.’ I zaista, Baby Lasagna nas vraća na početak ovog teksta: Ako se složimo da je Eurosong besmislen, onda je besmislena i Dora, a ako je besmislena Dora, onda su besmisleni i svi oni koji se na njoj žele natjecati svojim jednako besmislenim pjesmama. Besmisao je, dakle, the name of the game, pa ostaje jedino pokušati ustanoviti tko je u tom besmislu najbesmisleniji ili barem tko taj besmisao najbolje fura u svoju besmislenu korist.
Baby Lasagna to očito zna jer je sve napravio kako treba. Zove se i izgleda dovoljno bizarno i besmisleno da ga svi instantno zapamte, tekst pjesme apsolutno je besmislen (Hey, I’m a big boy now/ I’m ready to leave, ciao, mama, ciao/ Hey, I’m a big boy now/ I’m going away and I sold my cow), catchphrase “rim tim tagi dim…” bez sumnje će zapamtiti svi od djece koja su tek naučila govoriti do zagriženih fanova Eurosonga i dovoljno je neodređeno besmislen da transcedentira jezične barijere, a glazba koja zvuči kao neka jeftina techno verzija Rammsteina, benda koji je i inače festival neukusa, bez sumnje je kao stvorena za najveći festival neukusa što je Eurosong. Ako se, dakle, u nekoga ove godine treba pouzdati, to je Baby Lasagna i od mene ima svih 12 bodova.
E da, zaboravio sam Eugena i ‘Tišine’, ali to valjda dovoljno govori o tome što se o tome ima za reći…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
