Organiziraju natječaje za najgori hrvatski bend, ali sebi dodjeljuju prvo mjesto. Albumu daju naziv „Kaktus Galaktus“. Isti ima samo jednu službenu pjesmu i 16 bonus trackova. Stilski su potpuni ćušpajz – crossover svega što bi moglo nositi predznak ‘urbani zvuk’.
Četvorka koju čine: Tomislav Nürnberger, Dario Aman, Tomislav Kralj i Viktor Krasnić, a odaziva se na zajedničko bendovsko ime Dosh Lee objavila je drugi album i krenula s promotivnim djelatnostima u obliku anti-promocije. Slični oblici prezentacije već su stara stvar na sceni, no zbog toga ne treba Dosh Leeju lijepiti etiketu zakašnjelosti u koncepciji.
Bend ima jedan puno veći problem i koncepcija anti-promocije je samo pojačana amplituda istog.
Ok, i budali je jasno da se članovi Dosh Leeja zajebavaju oko svega. Bar se tako čini na prvu loptu… Sva ta nonšalantnost počevši od efektnog covera i dizajna knjižice CD-a ipak upućuje na pažljivo osmišljan koncept u kojem posebno u glazbenom smislu Dosh Lee sebe shvaćaju jako ozbiljno, ali još uvijek prema van drže pubertetsku pozu najvećeg zajebanta u razredu. I eto paradoksa.
Imali su taj isti gard ranih Peppersa na prvoj Velikoj Rock Eksploziji u Boogaloou prije 5-6 godina i tad je za debitante to bilo istovremeno simpatično i energično opravdano u količini isporučenog adrenalina s pozornice. S tog koncerta, ako se izuzme raspad varaždinskih Voodoo Lizardsa, zagrebački bendovi Gretta i Gatuzo su u međuvremenu stekli koliko-toliko bolje statuse u lokalnim okvirima, dok se za Dosh Lee do prošlog studenog i posljednje VRE nije točno moglo znati postoji li još uvijek. Stoga je „Kaktus Galaktus“ više povratak na scenu, nego drugi album, gledano u tom nekom tradicionalnom recenzentskom smislu. Zato je Dosh Lee tako ‘smrtno ozbiljan’ u svojoj zajebanciji i tu leži zajeb.
Ovo je vjerojatno jedan od rijetkih domaćih albuma u posljednje vrijeme iz kojeg vrišti imperativ sviračkog dokazivanja ispred svega ostalog – pun je stilskih skokova na relaciji funk-dub-metal-core, produkcijskih poigravanja, gitarsko-ritmičnog fraziranja koje zahtijeva potpunu izvođačku predanost i uz to posjeduje onaj, kod mnogih domaćih bendova istaknuti, (ne)lirski moment u tekstovima koji dijeli životne savjete, ili pak nonšalantno baca rime koje posprdno ocrtavaju određene životne situacije u kojoj je Dosh Lee samo u ulozi antičkog kora – neinvolviranog glasa sudbine tj. naratora situacije.
Naravno kad se to kvalitetno učini, onda te udarne populističke metode urode plodom. Uspješni primjeri se i ovlaš mogu nabrojati: Hladno pivo, TBF, Dubioza kolektiv, S.A.R.S., St!llness, Postolar Tripper… Svima njima se Dosh Lee prikriveno ruga (ili ih proziva) u „Ne može nitko gore od nas“, ali ‘ne prelazi’ crtu u toj situaciji koja zahtjeva potpuni iskorak i ne usuđuju se to napraviti na hrabar, mudar, žovijalan & lucidan način kako su mnogi glazbeno-umjetnički velikani ovih prostora prije njih uspješno radili svoje ‘prozivke’, počevši od Ramba Amadeusa, pa do Ede Maajke ili pak Leta 3 obzirom da je ‘guranje ruža u analne otvore’ bilo upućeno njima. A daleko je taj Dosh Leejev iskorak i od ruralnog rock auzmeša jednih Brkova.
Album još i počne obećavajuće uz naslovnu „Kaktus Galaktus“ prezentiranu kao neki retro foršpan melodiju filma ili serije, da bi potom zaigrao na kartu kompleksnosti i humora kroz glazbeni igrokaz „Smrt zloćudnog starca sa zlatnim zubom“ koji je posprdna imitacija raznoraznih Dnevnika i senzacionalističkih informativnih emisija koje već godinama haraju hrvatskim televizijskim eterom. No niz kvare prezirne übermenschovske „Ne može nitko gore od nas“ i „Situirani debeljko prazne biografije“, te šizofrenična „Glas u mojoj glavi“. „Dobar sluga“ i „Alejandro, por que?“ pak mogu bez problema ići u koš zakašnjelih pjesama, onih koje se bave sprdnjom sa španjolskim sapunicama i hrvatskom figom u džepu u trenutku skoro trogodišnje vladavine turskih sapunica i kad ta figa već postepeno izlazi na svjetlo dana. I naravno, te ‘socijalno-medijske’ teme su mnogi prije Dosh Leeja puno bolje apstrahirali.
Nakon gitarskog gimnasticiranja kroz dobar dio albuma, sve završava sa „Život i nije tako ozbiljna stvar“ koja bi (kao) trebala pomiriti prethodnu glazbenu sukusiju, ali i ona nekako promašuje u toj svojoj jednostavnoj poruci neuspjelog montipajtonovskog obrata, nakon kojeg ustvari tek dolazi obrat s minijaturom „Talibani“, poslije čega je stvarno najlakše zaključiti da je ovo uistinu album samo s jednom pjesmom i hrpom nepovezanih bonusa. Traženje eventualnog koncepcijskog ključa ravno je guranju ruke u gustiš kaktusa.
Možda Dosh Lee u ovom trenutku i jest najgori hrvatski bend. Sasvim neplanirano i neočekivano.
Ocjena: 5/10
(Spona/Aquarius Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
